Berislav Blagojević: Slučaj

Filed under: Berislav Blagojević,Bosna i Hercegovina,kolumne,region |

mladDa li je lično? Dabome da jeste, iako sam odbijao da to priznam. Godinama sam, naime, kružio ivicom tog ambisa, izbjegavajući pad u mračne dubine doživljavanja sebe kao slučaja.

Vrijeme je da se prizna i sebi i onima koji žele/treba da čuju: ja sam slučaj, poput desetina hiljada drugih ovdje, i ne, nemam vremena!

Hodanje unazad ne samo da nije prirodno (osim ako nismo neki naopak evolutivni rukavac u nastajanju, što je, nažalost, moguće), nego je i prilično je nezgodno. Međutim, to nezgrapno i trapavo geganje istovremeno je i korisno zato što ima potencijal da otkrije mnogo toga. A evo kako u kratkim isprekidanim kadrovima ide film nakon što se premota:

Kad sam dobio „izbjegličku karticu“ imao sam dvanaest godina i bio sam mlad.

Bio sam mlad i kad sam sa trinaest krenuo da obilazim kafane i kad su me prvi put donijeli kući pijanog. Ipak, ne sjećam se da mi je iko tada rekao mlad si, ima vremena.

Ovu sentencu počeli su da mi govore u vrijeme kad sam krenuo na studije. Bio je to svojevrstan malj koji je tukao u glavu na svaki pokušaj propinjanja na prste i gvirenja u svijet perspektiva i mogućnosti, u život.

Godine su prolazile, a mlad si, ima vremena sam, paradoksalno (a kako ovdje drugačije?!), slušao sve češće.

Svega par dana prije isteka sada već davne 2006. godine, u emisiji „Omladinski forum“ sam uz još dva gosta ubačen u koš sa etiketom mladi pred kojima je budućnost. Bili smo obučeni u kostime Djeda Mraza, a osnovna ideja bila je da se priča o novogodišnjim željama. U publici, u prvom redu, sjedjeli su tadašnji ministri. Razgovarali smo, zapitkivali, smijali se, oni su imali svoje želje, a na kraju smo i mi skinuli maske i rekli svoje. Tačnije svoju: posao.

Od tada je prošlo gotovo desetljeće, ali ja sam, čini se, u nekim glavama i dalje mlad i još imam vremena. Izdešavalo se mnogo toga: magistarski rad, knjige, neke sitne nagrade, priznanja i stipendije, stručni i naučni radovi, prijemi kod ministara, odbijenice, nadanja, razgovori, pregovori, dogovori, obećanja… Eh, kad bi se barem stanarina, hljeb i mlijeko mogli platiti obećanjima – gdje bi mi bio kraj?!

Da budem jasan: ne zamjeram nikome. Ni onima koji su me godinama smišljeno obmanjivali, ni onima koji su to činili slučajno zbog viših sila i kojekakvih sticaja okolnosti; ni onima koji su klevetali i najmanje moje postignuće, ni onima koji su objašnjenje za to postignuće tražili u raznoraznim teorijama zavjere ili najnemogućnijim i izmišljenim kombinatorikama; ni onima koji su mi iza leđa govorili kako nije u redu da jedan balavac (koji, dakako, ima vremena) otvara Sajam knjige (taj je balavac, neka se i to zna, uredno platio kartu da uđe na sajam i održi svečanu besjedu), ni onim licemjerima koji me dugo, predugo, tapšu (ljepljivim prstima) po ramenu i pozivaju me na još malo strpljenja.

Da budem jasan: ne tražim ništa, tek zrnce razumijevanja za povlačenje crte i jedno kratko NE koje čak ne mora nužno da bude glasno. Jer strpljenje, pretpostavimo li da ga je uopšte preostalo, ne vrijedi ni pišljiva boba, gospodo, ako vremena nema. A nema ga, vjerujte. (Da, vama govorim, vama koji ste u mojim godinama imali i stalne poslove i porodice i kuće i stanove i vikendice i…)

I još nešto. Čak i ako shvatimo termin mlad u njegovoj neupitnoj fleksibilnosti, to neće promijeniti činjenicu da, prema nekim statističkim podacima, prosječan život muškarca u ovoj zemlji iznosi 72 godine. To u prevodu znači da je ovaj prosječni slučaj dogurao do polovine životnog puta i da definitivno više nije mlad. I nije problem u tome što ja, slučaj, na samo pola stranice mogu da popišem ono što posjedujem. Nije problem ni u novcu, trudu, vremenu  na studiranje, pa ni to što za dvanaest godina otkako sam diplomirao i sedam otkako sam magistrirao niti dan nisam proveo radeći u struci (što me, realno, u budućnosti prilično diskvalifikuje kao eventualnog kandidata za posao). Sve sam to poodavno odbolovao i nemam problem s tim, ali imam s onima koji mi i dan danas govore mlad si, ima vremena. Zato sve „dobronamjerne“, „prijatelje“ i „dušebrižnike“ najljubaznije molim da mi to više nikad ne kažu. Ako ništa drugo, valjda jednu molbu mogu da usliše.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*