Nemam namjeru da se obračunavam, još manje da dijelim savjete onima kojima je to posao, ali ću ipak, nakon podužeg premišljanja, obnarodovati neka zapažanja i razmišljanja o temi koja se posljednjih dana u Republici Srpskoj često pojavljuje u medijima: srpski jezik. Generalno, slažem se sa svima koji su istakli značaj i potrebu njegovanja srpskog jezika, ali nikako ne mogu da se pomirim sa određenim opaskama, komentarima, pa i predloženim načinima zaštite našeg jezika. Naime, lamentira se nadugačko i naširoko o pogubnom uticaju medija, o iskvarenom i iskrivljenom jeziku koji zbog svoje nerazumljivosti odbija slušaoce/gledaoce. Slažem se, ponekad je govor u medijima do te mjere ispolitizovan, izvještačen i obojen prizvukom birokratije da ga ljudi teško razumiju. Međutim, kako sve ima dvije strane medalje, tako i „narodni” govor u medijima može da bude nerazumljiv. Mene, na primjer, iznova iznenađuje ne samo lupetanje i gluparanje zmaja od šipova (malim slovima, dabome!) na TV ekranu, nego i činjenica da polovinu njegovog baljezganja ne razumijem (premda me, da ne budem pogrešno shvaćen, ni najmanje ne zanima šta taj baja ima da kaže). Da je kojim slučajem kao poznata ličnost (a on to nažalost zaista i jeste) bio pozvan da učestvuje u kampanji „Negujmo srpski”, ne sumnjam da bi kampanju pretvorio u „Ne gujmo Srbski”…
Osim na medije, ini zaštitnici našeg lijepog jezika obrušili su se i na nazive radnji – to su sve redom, kažu, inostrani i oku našeg čovjeka čudni, odbojni i neprimjereni nazivi. I ovdje mogu da se djelomično složim sa primjedbama, jer zaista postoji pomama za usvajanjem kojekakvih tuđenica, ne samo kad se govori o nazivima preduzeća. Ali uz pogolemo Međutim. U vrijeme kad je „malom čovjeku” (u čije ime i za čije nacionalno zdravlje je tobože ova jadikovka i započeta) važno da prođe što jeftinije, svejedno mu je da li je čarape kupio na pijaci (k)od babe Stane ili u Waikikiju. Tek, drugi važan fakat koji se prenebregava jeste to da ni čarape na pijaci, ni one u Waikikiju po svoj prilici nije napravio naš radnik. Opaska kako naši ljudi danas radije idu na picu nego na gibanicu (!?), kao i primjedbe na ponudu lokalnih poslastičarnica (npr. Schwarzwald i Sacher torta) smatram urnebesnom i potpuno promašenom argumentacijom (ako se tako uopšte može nazvati). Ponoviću: većini ljudi je podjednako nedostižna i Sacher torta i Vasina torta, koja bi, ako sam dobro razumio, bila podobna. No, zarad spašavanja srpskog jezika (koji razlog može da bude iznad ovog?) obećavam da više neću jesti Mozartkugeln. Štaviše, sačekaću da neko patentira i proizvede Mokranjčeve kugle, pa da onda nagradim nepce.
Moglo bi se na ovom mjestu raspredati o nebrojenim primjerima, sugestijama i idejama, ali ko zna gdje bismo onda završili. Zato ću završiti. Citatom, dakako, jer sudeći po mnogim napisima, tekst nije potpun ako se u njegovo tijesto ne umijesi i dodatak tuđe pameti. Ali prije citata izvinjenje što nisam citirao ni Andrića, ni Mešu, ni Teslu, ni Vuka, ni vladiku Nikolaja, nego sam se odlučio za Gandija (iz knjige „Otpor” Ernesta Sabata koju, ah kakav grijeh, mirne duše preporučujem za uvođenje u lektiru):
„Ne želim da zatvorim sva četiri ugla moje kuće niti da zazidam svoje prozore. Želim da duh svih kultura prožme moju kuću svom mogućom slobodom. Ali odbijam da mi iko otima moje radnike. Voleo bih da vidim ove naše mlade ljude sa sklonošću ka literaturi da dobro nauče engleski ili bilo koji drugi jezik. Ali ne bih voleo da ijedan Indijac zaboravi ili zanemari svoj maternji jezik, da se njega stidi ili da pomisli da nije pogodan za izražavanje njegovih ideja i njegovih najdubljih misli. Moja vera mi zabranjuje da od svoje kuće napravim tamnicu.”
Pročitajte i:
