Na današnji dan, prije osamdeset godina počela je izgradnja pruge Brčko-Banovići. Prvi voz krenuo je tom 92 km dugom prugom nakon svega pola godine. Tokom izgradnje iskopana su dva tunela i sagrađena su 22 mosta.
Prvu kolumnu za konkurseregiona napisao sam na današnji dan prije punih pet godina. To će reći prije šezdeset mjeseci, odnosno, 1.825 dana (zanemarimo li one prestupnih godina).
Previše brojeva? Slažem se.
Zato neću izvlačiti podatke o tome koliko malo se izdvajalo za nauku i kulturu u proteklih šezdeset mjeseci, koliko dugo uzalud odbrojava časovnik koji najavljuje otvaranje Narodnog muzeja i Muzeja savremenih umetnosti u Beogradu, koliko mladih talentovanih ljudi je otišlo s Balkana, koliko godina (i u koliko država/režima) je opstajao Letopis Matice srpske prije nego što je započela akcija “Spasimo letopis – odbrojavanje je počelo”, koliko književnih časopisa je prestalo da izlazi (i koliko ih je na ivici opstanka), koliko festivala se ugasilo, koliko lokalne zajednice duguju samostalnim umjetnicima (u državama gdje zakoni prepoznaju ovu kategoriju), koliko ministarstva kasne sa isplatama za projekte iz oblasi kulture, koliko smo prilika propustili i upropastili tokom 1.800 i kusur dana, koliko nagrada obezvrijedili, ili koliko toga smo mogli da uradimo, ali nismo zbog apatije, sujete, gluposti… i – nedostatka novca. Obrni-okreni, ponovo se dođe do brojeva.
Premalo brojeva? Slažem se.
Toliko se izdvaja za kulturu, da je čovjeku naprosto neprijatno pominjati cifre. Istina je da se sa budžetskih računa na ime kulture i umjetnosti isplaćuju tako smiješne sume da se na taj račun ne treba šaliti ni prvog aprila. A vole ministri da dobiju karte za premijeru (nema veze što redovno ne dolaze, vole kad ih se sjete). I vole gradonačelnici kad ih pozovu na izložbu u muzej (tu se ponekad i pojave, jer su načuli da taj cirkus ne traje dugo, a biće nekih novinara, pa se valja nacaliti u prvi red). Vole i kad gudači filharmonije zagude himnu, pa im toplo oko srca, jer šta se njih tiče to što isti ti gudači nemaju uslove za vježbanje, nemaju honorare, angažmane, redovna primanja…
Od njih za koje smo mi tek brojevi (pa ni to – dok se ne objave rezultati popisa stanovništva) zavisi mnogo toga, ali ne zavisi sve. Mislite li da su njihovi ekvivalenti iz 1946. lopatali od Save ka Banovićima? Jesu šipak! Ali 60.000 ljudi uspjelo je izgraditi prugu u rekordnom roku. Šezdeset hiljada, e, to je broj. U tome je tajna uspjeha (ili neuspjeha). U nama. Zato ne dozvolimo da prođe još šezdeset jalovih mjeseci, pokažimo da nam je stalo (do nas), da nas nisu umrtvili, zaglupili i kulturno degenerisali i degradirali. U skladu s mogućnostima: čitajmo više, posjećujmo pozorišta, muzeje, galerije, učlanimo se u biblioteke, pretplatimo se na časopise, kupujmo stripove domaćih autora, darujmo (odličnog) klarinetistu iza Boske, podržimo umjetnike i umjetnost.
Jer značaj kulture i umjetnosti je nemjerljiv i veći je od bilo kojeg broja.
Pročitajte i:
