Miloš Avramović: nagrađene priče (Duško Trifunović 2012 – treće mesto)

Filed under: Duško Trifunović 2012,nagrađeni radovi,region |

Svjedok jedne ugašene mladosti


U neko drugo vreme čak ni neočekivani događaji ne mogu da te trgnu iz učmalog i bednog raspoloženja; možeš da sediš tup i ravnodušan usred balske dvorane, a da te ništa ne dotiče. Jer u tebi je izvor  tuge ili radosti.

(Knut Hamsun)

1944. godina. Jecaji rata jenjavaju. Spali su okovi okupacije sa Boke Kotorske. Iako grupa Njemaca i dalje stražari na Savinskoj Dubravi malo ribarasko naselje Meljine kod Herceg Novog ponovo udiše vazduh željene slobode.

Poslijeratno stanje za žitelje tog malog mjesta na obali mora je bilo dosta teško uprkos toj slobodi koja je kucala na vrata. Narod nije imao šta da jede. Jedini spas i eliskir života ljudi su nalazili u moru i njegovim plodovima. Među brojim ribarima koji su već sa ranom zorom uzimali svoje čamce i krećali u ribolov da bi prehranili svoje porodice nalazio se i jedan koga su svi znali kao Jovo Babin. Bio je to čuveni ribar koji je živio za more, ostajao bi izvan zaliva do sitnih sati. Međutim, s vremenom ta ljubav prema plavim dubinama bila je potisnuta njegovom željom za pićem. Znao je da pozajmljuje svoj čamac u zamjeni za novac koji bi potrošio u prvoj kafani.

Moj djed Miloš u to vrijeme bio je četrnaestogodišnjak, a Jovo ga je smatrao najboljim drugom, iako su godine razlike stajale između njih. Jovo je već bio u pedesetim, nije se nikada ženio i živio je sa majkom, a tu ljubav prema moru je djelio sa mlađanim Milošem. Jednog jutra novembra te 1944.godine Jovo je došao u Avramoviće na jutranju kafu i rakiju te upita Miloša da li bi sa njim u lov na hobotnice. Bila mu je potrebna barka Miloševog oca Jovana, jer je svoju prodao da bi isplatio neke svoje dugove.  Miloš je odmah pristao. Obojice se ubrzo uputiše ka pristaništu sa svetionikom gdje se nalazila barka. To malo pristanište bila je luka svih barki meljinskih ribara. Dječak je veslao dok je Jovo stajao na pramcu sa ostima u rukama usmjerenim ka dnu koje je pomno posmatrao ne bi li uočio koju hobotnicu.

„Evo jedne! Moja si!“ povika Jovo i zari osti takvom brzinom da je hobotnica tako precizno i tačno ukrasila njihov vrh.

Tog jutra još jedna hobotnica se zatekla na vrhu osti kojim je rukovao Jovo, a nakon toga dva ribara, zadovljni svojim ulovom koji su tačno mogli podjeliti, krenuše ka maloj meljinskoj luci odakle su tog jutra krenuli. Pramcem su se približavali maloj pješčanoj plaži koja se nalazila nadomak pristaniša i na njemu se još uvijek nalazio Jovo koji je sa istom dozom opreznosti posmatrao dno ne bi li uočio još koji ulov. Kada su bili na samo jedan metar dubine Jovo, stari ribar, najedanput vrisnu, ispusti iz ruka osti i prevrnu se u čamac. Miloš, pomislivši da mu je pozlilo, ispusti iz ruka vesla i priđe čovjeku da mu pomogne. Jovo, gotovo bez daha, pokazivao je ka vodi rukom koja se tresla od straha. Moj mali djed priđe mjestu koje je ovaj pokazivao i ugleda jedan tužan prizor. Na dnu je ležalo tijelo mladog čovjeka u njemačkoj uniformi. Dječak je dovijeka zapamtio žutu boju njegovih čizama i sjaj njegova dva mrtva oka koji je sijao sa dna. „Imao je oko osamnaest godina…“ pričao je meni moj djed godinama i godinama kasnije. Do njega je ležača puška. Lice mu je bilo čedno, dječije, na obrazima tek po neka dlaka. „Zašto je on poginuo?“ upita sam sebe Miloš gledajući beživotno tijelo mladog njemačkog vojnika. Vjerovatno prije svog odlaska u rat nije nikada ni čuo za Crnu Goru, a kamoli za Meljine. Sigurno je i sam osjećao prodoran strah sa svakim metkom koji je ispalio. Zašto je jedan tako mlad život morao da se ugasi ni zbog čega? Zbog rata? Nikakav rat ne može biti vrijedniji od ljudskog života ma gdje se on rodio. Sigurno u rat nije pošao svojom voljom. Zašto je on poginuo? Zašto? Zašto? Zašto? Ova pitanja odjekivala su u glavi malog dječaka. Gledajući njegovo tijelo kako se ne miče u vazduhu je čuo jecaje njegove majke koja ga doziva da joj se vrati, plač neke mlade djevojke koja ga možda i dalje čeka da joj dođe, a ne zna da više nije živ.

Zašto? Zašto? Zašto? Tim riječima završio je Miloš svoj sastav nekoliko godina kasnije u srednoj školi u Zagrebu kada im je profesorka srpsko-hrvatskog jezika zadala slobodnu temu. On je pisao upravo o ovom tužnom događaju. Sledećeg časa bio je prozvan da čita svoj rad pred razredom koji je možda jednini dokaz da je taj mladi život ikada postojao.

Tijelo mladog Njemca čiji se život ugasio u tuđini izvukli su iz vode dva partizanska podoficira koji su stražarili u blizini luke kod koje su ga našli dva ribara. Pregledali su njegovo tijelo i rekli im da nađu nekoga da ga sahrane pošto nisu našli nijedan dokumenat koji bi dokazao ko bi taj mladić mogao biti. U Meljinama je tada živio jedan ruski emigrant koji je veoma teško živio i radio je sve i svašta da bi nekako opstao. On dođe i pomogne im u pokopu. Rus skide njegove čizme koje je sigurno kasnije prodao. Sahraniše mladića na plaži i otiđoše svako svojim putem. Zahvaljujući sastavu koji je napisao Miloš je do kraja sredenje škole imao peticu iz maternjeg jezika, ali zato je bio izvrgnut ruglu od strane drugara iz razreda koji nisu mogli da vjeruju da neko brani običnog Švabu. Moj djed bi na to ruganje odgovarao „Ja ne branim nikakvog Švabu, već mladi život koji se ugasio bez razloga, to je mogao biti bilo ko od nas.“ Tada bi svi zamuknuli.

Mali Miloš duže vrijeme nije mogao da izbaci iz glave sliku mladog čovjeka na dnu vode. Stanki, svojoj prvoj ljubavi iz djetinjstva, pred odlazak u Zagreb rekao je „ Zamisli da te ja sad poljubim i da ti više nikad ne osjetiš moje usne na svoje kao što to nije ni djevojka tog nesretnog mladića nakon njegovog odlaska u rat…“

Ona se samo nasmiješi, poljubi ga i otrča. On ostade, gledajući za njom…

 24. avgust 2012.

Priča o ikoni

Mom djedi

I

– “Ako bude žensko biću kuma!“ – reče Vasilija Jakšić,  Dama Njenog Veličanstva Crnogorske kraljice Milene,  mojoj prababi Stani kada joj je krajem davne 1929. godine  rekla da je u drugom stanju sa mojim pradjedom  Jovanom Avramovićem, dobrovljcem Solunskog fronta. Samo što je izustila ovu rečenicu njen suprug Antonije Jakšić, inače mitroforni protojerej Kraljevskog Crnogorskog Dvora dodade: „Ako bude muško biću kum!“

Ova obećanja izrečena su tokom šetnje Cetinjem, gdje je Stana bila u posjeti rodbini. Jakšići su znali da šetajući gradom razgovaraju sa prolaznicima i tako upoznaše moju prababu i taj susret biva okovječen za čitav život.

U to vrijeme moj pradjed Jovan po povratku sa Solunskog fronta je od države dobio posao kao komandir Žandarmerijske stanice u Livnu i nastanio se tamo dok je Stana, moja prababa, trudna, ostala da živi u Sasovićima, malom selu porodice Avramović, nadomak Herceg Novog.

Crnogorska vlada i Kralj su već tada bili prešli u Italiju.

Stana je mog djeda Miloša, čije sam ime i ja dobio šezdeset godina kasnije, donijela na svijet 17. septembra 1930. godine u Livnu, za vrijeme posjete svom suprugu.

Desne ruke kralja i kraljice, bračni par Jakšić, održao je dato obećanje i nekoliko mjeseci po  njegovom rođenju došli su iz Italije da bi Antonije krstio malog Miloša i darovali su ga sa pet zlatnika. Uz to porodica je dobila i ikonu Svetog Georgija, zaštitnika naše porodice  i loze Avramovića koji su u tursko vrijeme izbjegli iz okoline Valjeva u Boku Kotorsku.

Moj pradjed je molio Stanu da sa djetetom ostane da živi sa njim u Livnu u stanu koji je tamo dobio kao dobrovoljac Solunskog fronta, ali ona mu na to odgovori da ne želi da ostane, već se vraća u Sasoviće,  jer osjeća da je sve u Livnu, pa i taj stan, prokleto. Tako se ona sa mojim djedom u naručju vrati u Sasoviće.

Ikona Svetog Georgija osveštana je 18. Oktobra 1931. godine u Livnu. Po pravilu, ikona da bi se osveštala, morala je da stoji mjesec dana u crkvi. I dan danas na njoj posotji žig pravoslavne crkve grada Livna. Kada je ikona stigla u porodičnu kuću u Sasoviće Stana je postavila na vidno mjesto tako da su  svi gosti mogli da se dive njenoj božanstvenosti. Bila je to vrlo neobična ikona, dosta drugačija od onih koje smo navikli da gledamo u crkvama i manastirima, rađena na posebnom platnu. Motiv je, razumije se, uobičajan – Sveti Georgije na konju ubija aždaju probijajući  joj koplje kroz usta. Ono što je zadivljujuće jeste da je prikaz Svetog Georgija ili ti Đorđa na ovoj slici bio u pravom smislu te riječi – poseban. Njegovo lice bilo je nevino, dječačko, poput anđela, imao je blagi osmijeh na licu.

Moj pradjed, koji se inače vratio par godina prije rata iz Livna u Crnu Goru, do smrti nije dozovljavao nikome da je uzme u ruke. Međutim, rat je učinio da se porodica na neko vrijeme odvoji od nje.

II

Boka Kotorska je bila pod okupacijom Italije. Treći dan Božica 1942. godine italijanska vojska je došla u Sasoviće i naredila svim žiteljima sela da u roku od dva sata vremena iznesu iz kuće sve što žele, sve što im je potrebno i da napuste selo koje će oni po isteku ta dva sata zapaliti.

Tako je i bilo. U tom strahu od smrti i vremena koje je otkucavalo porodica je zaboravila na ikonu. Kada je u tom pješčaniku strpnje palo i poslednje zrno pjeska porodica Avramović je otišla od svog doma i preselila se kuću pored mora na Meljinama koju su tada zakupili od porodice Dabižinović na trideset godina. Za ikonu su vjerovali da je izgorela i postala prah sa njihovom porodičnom kućom. Mjesecima kasnije moj djed koji je imao tada samo dvanaest godina je na magarcu došao ponovo u selo da bi samljeo žito u njihovom mlinu koji je ostao, nekim čudom, netaknut od strane Italijana. Objasnio je vojnicima da su gladni i da ne melje žito samo za porodicu, već i za čitav okrug. Oni mi dozvoliše, samo su ga upozorili da se čuva da ga ne uhvati noć, jer u tom slučaju oni pucaju i na najmanji šum. Te večeri nakon završenog posla on ostade da spava u mlinu jer je noć već pala, te sledećeg jutra sa prvim zracima zore ustade i spremi se da krene. Stavljajući tovar na magarca on zapazi u travi neki bijeli smotuljak. On ga podiže sa zemlje, zaključi da je u pitanju platno, ali osjeti da se nešto drugo nalazi ispod njegovih slojeva. On ga polako odmota i ugleda poznato lice, anđeosko lice Svetog Georgija. „Ikona je preživjela.“ – reče sam sebi sa osmijehom. Doduše, bila je malo oštećena na krajevima, ali bilo mu je bitno da je živa.

Kada je donio kući svi su mislili da se desilo čudo. Cijeli okrug  je dolazio da se divi njenom ponovnom postojanju u kući Avramovića.

Mnogi su smatrali da je to bila Božija volja, da je Ruka Božija spasila ikonu iz požara ili neka viša sila, ono nešto u vazduhu, a već oni realniji i razumniji su zaključili da je to ipak dobro djelo nekog pobožnog Italijana koji je paleći njihovu porodičnu kuću zapazio ikonu, skinuo okvir sa nje, zamotao u bijelo platno i bacio u travu u nadi da će je neko nekad pronaći. I bilo je tako. Zahvaljujući njemu, ona i dan danas postoji i Sveti Georgije, anđeoskog lica, se i dalje smiješi.

16. februar 2012.

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*