Anto Zirdum: Prikaz romana Esme Bandić MISTERIJA

Filed under: Bosna i Hercegovina,Esma Bandić,Presing izdavaštvo,region,Srbija |

Esma-Bandic---Misterija-(korice)Misterija puža čuvara pupkovine snažnih duhova spaljenih na nevidljivim lomačama kovača lažnog novca

Prikaz romane Esme Bandić MISTERIJA, rujan, 2014.

Mnogo je velikih umova, snažnih duhova, mislilaca i pronalazača bilo spaljeno na lomači, duša im je istjerana iz tijela, ali njihov duh, njihova ideja, njihovo otkriće je ostalo. Neki su se i odrekli svoga učenja da bi sačuvali glavu na ramenima, jer su znali da će kad-tad doći vrijeme da se njihovo otkriće prihvati. Anegdota o Galileu i njegovu mrmljanju EPPUR SI MUOVE na neki način sublimira sve te priče o  spaljivanju na lomači. No, i prije inkvizicije, a i poslije nje, blo je svekolikoga spaljivanja, razapinjanja, čerečenja i u bukvalnom i u prenesenom smislu – bilo je djelovanja čuvara ćudoređa, čuvara poretka itd. Koliko je ljudi zbog mišljenja zbog uvjerenja, zbog ideje ili vjere strunulo u zatvorima, o tome još nitko nije ni pokušao napraviti neku evidenciju…. Danas, hvala bogu, nema baš bukvalnog  čerečenja kakvog slobodnog duha koji je iskočio iz strogokontroliranih matrica, ali svekolike nevidljive lomače prže ljude koji su se drznuli povjerovati da je čovjek biće izbora….

Taj sindrom pjevca koji prerano zakukuriče pa  završi u loncu, ima jednu rekao bih posljednju epizodu kojime se malo tko bavi, a to je ono razdoblje kada domaćim izluđen njegovim preranim kukurikanjem odluči ga uhvatiti, zavrnuti mu šiju i u lonac. Kada pjevac shvati da ga čuvar kućnog reda ganja sa zlom namjerom (a osjeti se to) očajnički nastoji pobjeći. No kada ga uhvati i kada je njegovu tijelu ostalo još malo života, njegova duša propituje je li vrijedilo pjevati prije drugih… Ona to zapravo propituje i kada rđava sjekira odvoji glavu od tijela jer duša je još tu, ako ne i zauvijek tu.

Roman Esme Bandić se kreće u toj zoni, odnosno prati  traume osuđenika na smrt, da tako simbolično kažemo, od trenutka kada shvati da mu je presuđeno,  pa dalje….

Roman Misterija dio je petoknjižja ILHAM  koji nas navodi na uvjerenost autorice da je njezino djelo nadahnuto  Božijim emerom neovisno jesu li pisani u poetskoj, proznoj ili nekoj drugoj formi naslovljenima kao: Simfonija historije, MisterijaPotomcima dah za voljenje, Kap uhvaćena u pehar ljubavi i Mudrosti uz Dragulje mudrosti, što su zapravo reminiscencije na Dragulje mudrosti koje je napisao Muhjiddin ibn Arebi.  Prije ovoga autorica je objavila zbirku poezije RAZGOVORI SA ŠEJHOM, a potom roman TAJNA.

Već u Tajni Esma Bandić se predstavlja kao pisac djela SLOŽENE STRUKTURE mimo uobičajene logike pisanja i najuvrnutijih romana. U Tajni imamo reminisciranje na Stari zavjet i Kur’an,  i to je teozofski uslovljena reminiscentna postmodernistička fikcionalna tvorba u kojoj je autorica ZAPISIVAČ PRIČE SVOGA DUHA kroz osam uporišnih točaka na putu ka svojoj  konzistenciji  (put je ovdje hod po parabolama i hiperbolama znaka beskonačnosti – položena osmica)  oslonjena na mudrost i milozvučnost sufijske literature. U Misteriji, romanu na prvi pogled nepreciznog naslova, imamo razgovor s Jungom i na izvjestan način reminisciranje njegovoga učenja u liječenju trauma i odgonetanju snova. Jung se čak pojavljuje u romanu samo glavnoj junakinji vidljiv, jer se tu zapravo pojavljuje duh njegova djela, ono što stvarno ostane iza smrtnoga tvorca, i to na vrlo neobičan način. On je uvučen u radnju kao super vještak u misteriji terapije i autoterapije, a ovim postupkom autorica daje pošten metatekstualni ubacak u tkivu svoga romana, jer kod djela reminiscentnog tipa (a sva djela Esme Bandić koja sam ja stigao pročitati jesu takva) uvijek stoje otvorena pitanja vezana za mjeru, nadahnuće itd…

A sad o ovoj uvrnutosti strukture. Priča je to o ponavljanju predstave iz 1875.  godine u istom mjestu u nekom osmorokatnom hotelu nekog ljetovališta, ali tada je glavna glumica ubijena ili pak misteriozno nestala. Znači imamo kazališnu predstavu o predstavi, odnosno predstavu u predstavi koja postavlja tezu o neodvojivosti teatra i života, o nejasnoj niti koja odvaja stvarnost od glume, odnosno neodvojivost glume od stvarnosti. I traumatične priče sadašnje glavne glumice koja bi u predstavi mogla biti ubijena. Te priče se ponavljaju kao valovi. To su zapravo priče autorice koja u sebi nosi traume i čiji duh  je i sam u autoterapijskom preporađanju. I taman kada osjetite da bi vas mogla zamoriti ta monotonija valova koji su svi slični a doista svaki je jedinstven, Esma u svome romanu pravi zaokret, donosi priču TERAPEUTA kroz knjigu koja još nije tiskana a koju ona drži u ruci. Knjiga se također zove Misterija. Rekao bih misterij duha koji se do posljednjeg daha bori protiv ISISAVANJA, koji i kada je ubijen, nije UNIŠTEN.

Sada imamo ono što je Andre Gide učinio u romanu Kovači lažnog novca, knjigu u knjizi. No, Esma Bandić je otišla dalje. Ona je napisala knjigu u knjizi o predstavi u predstavi odnosno predstavi o predstavi koja je pak bavi istodobno i terapijom i autoterapijom. I to doista dolazimo do toga da je simplificirano ovo djelo nazvati romanom složene strukture i zato ja koristim pojam uvrnuta struktura. Teoretičari književnosti možebiti bi radije rekli da je to roman otvorene forme, roman bez sižea i unaprijed utvrđenog plana, ali ja bih ostao pri svome… uvrnuta struktura, jer neki siže, neka fabula, neka tema, neki zapleti i raspleti tu postoje a postoji i plan koji ne djeluje unaprijed utvrđen, ali kada dođete do kraja romana, onda tek vidite da je stvaralački duh, ako i nije imao potpuno jasnog plana, djelovao po nekom naumu unutarnjega vida koji je činjenice, a činjenice su duhovna stanja likova, pretvorio u umjetničko djelo čije su partikularne ideje upletene u univerzum.

No priča o strukturi još nije dovršena, ona i dalje ide u prilog moje tvrdnje o uvrnutosti strukture. Na scenu stupa supervještak, sam dr. Jung što sam već spomenuo. No, ako mislite da će nadvještak biti taj s kojime će se završiti priča, e opet se varate. Ima još. Na putu do istine neophodan je SVJEDOK. Autorica drži da istina ne može isplivati bez poštenih svjedoka. Ovdje se on javlja u liku KONOBARA, u tom imaginarnom hotelu i u toj predstavi o predstavi, i to mi se doista čini originalnim rješenjem, rješenjem koje se nogama oslanja na tlo i rješenjem koje daje nadu u oslobođenje od trauma, a ono je preduvjet svakog drugog oslobođenja.

U sredini romana u priči teraputa (kao njegove bilješke) glavna junakinja glumica, koja ne zna hoće li je ubiti ili je već ubijena, pojavljuje se morski puž u pupku, neko biće koje joj vraća nadu. U obilju simbolički izgrađenih likova, u preobilju simbola i simboličnog, ovaj lik je zapravo ključ misterije koju sam ja nazvao : Misterija puža čuvara pupkovine snažnih duhova spaljenih na nevidljivim lomačama kovača lažnog novca. Eto ovaj morski puž u mom doživljaju Misterije dobiva glavnu ulogu  jer bez njega, odnosno bez njega kao duhovne tvorbe Esme Bandić, koja ga tu simbolično namjesti kao čuvara pupkovine, odnosno suvremenim rječnikom rečeno:  matičnih ćelija koje danas čuvaju u posebnim bankama kao ćelije iz koji se mogu regenerirati nova autentična tkiva za ozdravljenje raznih oštećenja, ovo djelo ne bi ostavilo najuniverzalniju poruku, koja se od svakog djela očekuje, a ta je da duh pobjeđuje beznađe, jer beznađe je tek slabost mlakih, neodlučnih duhova.  Esma Bandić je književnica koja nam je podarila  nesvakidašnje djelo u kojoj puž odigra upravo onu ulogu bez koje bi sva svjetska duhovnost mogla potonuti u beznađu.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*