Anto Zirdum: Pehović („Marko Martinović Car 2008“ – Prva nagrada)

– Tako svi kažu – čuo je Munever glas iza svjetiljke čija svjetlost ga je već bola u oči  – Nemam pojma o čemu govorite…. nikad čuo….nikad vidio… nikad bio…  toga smo se mi naslušali..
– Ama ljudi, vi ste mene zamijenili s nekim… – zakuka on po tko zna koji put obraćajući se nevidlivim ljudima u mračnoj prostoriji.
– Eto vidiš. I toga se ovdje dosjete. Hajde da vidimo jesmo li te zamijenili. Jesi li ti Munever  sin Avde Šipčića  rođen 1. aprila 1962. godine?
– Jesam.
– Je li tvoj nadimak Šipak?
– Jeste. Od malih nogu sam brao šipke za pekmez.
– Je li te rodila majka Mejra?
– Jest.
– Imaš li ženu Neru, sina Sanela i kćerku Sanelu?
– Imam.
–    Je li tvoja kuća ispod Volovske glavice?
–    Nije to moja kuća, to je babina kuća.
–    Stanuješ li ti s babom Avdom?
–    Stanujem.
–    Je li tvoj prvi komšija Halil Puzavac?
–    Jest.
–    Je li tvoj drugi komšija ispod puta Bogoljub Popović?
–    Jest.
–    Jesi li ti dobio kravu od italijanskog karitasa?
–    Jesam.
–    Jesi li te Muradif El Nair dovezao do tvoje kuće 9. aprila 1997. godine u 23. sata.
–    Jest. Došao sam kasno iz Sarajeva autobusom, napio se od muke,  a on mi je stao i povezao me kući.
–    Jesi li s njime razgovarao tada na svojoj kapiji?
–    Jesam. Ugodan neki čovjek. Vidio da mi je teško pa stao da malo popričamo.
–    Jesi li opsovao Papu?
–    Ama ljudi, meni je crkla krava a ja sam potrošio cijelu plaćicu da dođem do papira da to dokažem jer su oni naumili tražiti tele… Tad sam se napio od muke i svašta sam psovao…
–    Eto vidiš, mi tebe nismo zamijenili ni sa kime. To si ti. Samo reci jesi li ti pripadnik terorističke grupe EL MUDŽAHEDIN koja je spremala atentat na Papu?
–    Ama ljudi meni je crkla krava čim sam je dobio. A potpisao sam da ću vratiti tele… Ona humanitarka sinjora Đovana  je pričala kako su te krave došle kao pomoć s blagoslovom Svetog oca Jovana Pavla sekonda drugog. Ja sam rek’o svaka čast paipi, ali da su oni mafijaši koji su nama podjelili bolesne krave, a došli su tražiti zdravu telad… Kako je ona to razumila nemam pojma… A nikakve ja teroriste ja ne znam…
–    Tako svi kažu – ču on glas iza svjetiljke, a istog trena je znao što slijedi.
Od udarca teške šake po vratu izgubio je svijest i pao zajedno sa stolicom za koju je bio privezan.
Hladna voda slivala mu se po licu dok je polako dolazio svijesti. No, tada shvati da neće preživjeti te batine ako ne bude lukaviji. Nije se uopće trudio da dođe sebi. U tom polunesvjesnom stanju Ibri u sjećanje dođe  maj 96. kada je babo doveo kući kravu. U staroj štali nije bilo trunke sijena, ali djeca su se obradovala. I majka se obradovala. Samo je njegova blentava žena to s čuđenjem gledala. Ona se već navikla da živi gradskim životom i nije joj se svidjela zamisao da čisti štalu, što je čitv život radila dok se nije udala za njega. Sreća, trava je već bila dobro potjerala te je krava prva tri dana lijepo pasla, a mlijeka je bilo toliko da su odnijeli i komšiji Bogoljubu Popoviću, učitelja u mirovini, s kojime su se pazili tijekom cijelog rata kao s dobrim susjedom. Komšija nije imao svoje djece. Oženio je učiteljicu Milicu koja mu je u brak dovela i dvoje svoje djece. Milica je umrla a pastorčad odrasla i razišla se po svijetu. Tu i tamo odnekud bi mu poslali po sto maraka a susjed Bogoljub nikada nije zaboravio kako se u ratu i grijao i skrivao u njihovoj kući i kako su sve dijelili što je god tko imao.
Ponudili su mlijeka i susjedu Halilu, ali ovaj nije htio uzeti ponuđeno mlijeko jer je bio ljut na babu Avdu što je on dobio kravu, a on nije. Krava zapravo nije bilo ni blizu onoliko koliko je bilo goluždravih interesanata koji su tijekom rata ostali bez igdje ičega. A ako se tomu dodaju kojekakvi lažnjaci i kriminalci koji su krave htjeli preprodati pohlepnim mesarima, sasvim je čudno da je krava zapala i Avdu. Sjetio se kako je Halil pričao kako je sretan što nije dobio tu kravu jer se radi o pošiljci krava iz Engleske…a on će dobiti od Njemačkog karitasa kravu iz Češke. Nije on shvatio kakve veze ima to što je njihova krava iz Engleske, ali kasnije je shvatio da to ima neke veze.
Dok je ležao tako ošamućen, više se pretvarajući nego što stvarno jest bio, napregnuo je sluh da locira gdje je njegov isljednik i koliko još ljudi ima u prostoriji. Tad mu se učini da čuje tihi razgovor…Na nekom stranom jeziku…Koliko je on mogao dokučiti bio je to engleski kojega on nije znao jer je učio ruski. No, yes, yes…kraysi  kau, to svatko razumije i shvaća da je to ili engleski ili američki. Negdje mu je u glavi odzvanjalo kraysi  kao nešto poznato. Kraysi hors sjeti se on odakle mu je to poznato. A onda shvati da je kraysi kau luda krava. Negdje je čitao ili čuo da je kau-boy mladić koji čuva krave.
Izgubit ću na kraju glavu zbog neke lude krave koja je crkla peti dan kod nas…pomisli on, a onda ga iznenadi pljusak hladne vode po licu. Netko je još bio u prostoriji tko je vodio računa da ga osvjesti. Taj je podigao i njega i stolicu. Ponovno je sjedio pod svjetiljkom.
–    Jesi li ti Munever zvani Šipak?
–    Jesam.
–    Dobro Munevere, ajde ti nama sad reci šta je bilo s kravom?
–    Četvrti dan krava je pasla kod komšije Bogoljuba. Imao je on uređenu ledinu na kojoj je prije rata sijao djetelinu. Okolo je trava tek potjerala a jedino njegova djetelina je već poskočila. Uvečer je krava bila naduta i čudno je otresala glavom. Mislili smo da je od djeteline i da će do slijedećeg dana sve biti u redu. Sutradan sjedim ja u kafani «Na stanici» kad dođe moj Sanel i veli: «Babo, zove te dedo, odma, krava nije dobro…» Vidim da je ozbiljno kad je Sanel obišo pola mjesta da me nađe, ukrešem Jetu i sa Sanelom kući. Kad tamo babo pokunjeno gleda u kravu koja se muči s dušom i pokazuje znakove koje ničije iskustvo nije prepoznavalo. Vidim ja da nema druge nego po veterinara. U stanici nikog nije bilo. Samo na vratima cedulja: dolazim za 5 minuta. Hodo sam sat vremena okolo i vidim da telefon u govornici, pitaj boga kako, radi. Uđem ja da nazovem svoga druga Edu, koji zna sve ljude i šta se radi u svim situacijama. Kad tamo pair na kojem piše: ako vam treba Veterinar nazovite broj…ne sjećam se više. Nazovem. Čovjek se javi veli idi ti kući ja odmah dolazim. Nije prošlo po sata kad dođe čojek u staroj bubi. Ima torbu. Nisam ga poznavao, ali babo se s njime pozdravio. On je kravi dao injekciju i naplatio to 80 maraka, plus 30 maraka njegov izlazak. Platim ja, nemam kud. Sutradan krava crkla.
–    I šta ste uradili s kravom.
–    Zakopali.
–    Kako?
–    Fino. U rupu. Sjatile se komšije, donijele budake i lopate i kopaj rupu. Doš’o i komšija Halil. Stalno je govorio kako je on znao da ta krava neće dugo…
–    Kako je on to znao?
–    Nemam ja pojma šta je on znao i kako, ali znam da mu je bilo drago što je nama krava crkla.
–    Sjećaš li se kad je to bilo?
–    Znam. Kako se neću sjećati. Bio je ponedjeljak kad je krava crkla.
–    Bravo. Bio je to 7. april. Je li li tako?
–    Je.
–    E, reci ti nama Munevere jesi li ti 9. aprila išao u Sarajevo?
–    Jesam!?
–    Fino. A zašto si ti išao u Sarajevo tri dana pred dolazak Pape u Sarajevo?
–    Muka me natjerala.
–    Kakva muka? Da te nije netko natjerao da ideš izvršiti atentat na papu?
–    Ama ljudi šta je vama?! Kad smo kravu zakopali komšija Bogoljub došo i pročitao ugovor koji smo potpisali sa sinjorom Đovanom. Veli da ugovor nije povoljan jer smo dužni davati mlijeko merhametovoj kuhinji a poslije godinu dana vratiti tele. U slučaju da se kravi štogod dogodi mora se imati potvrda od veterinara. Tako ja odemu veterinarsku stanicu. Radila je. Velim ja da je krava crkla, a oni pitaju kakva krava, koji veterinar je dao injekciju? Stvarno, među njima nije bilo onoga. Vele da je taj lažni veterinar i da će oni dati potvrdu. Došli oni, mi otkopali kravu. Uzeli oni uzorak: malo jetre, malo mozga, malo dlake i sve zapakirali u kesu. Vele: naš izlazak košta 30 maraka, a ti moraš uzorak odnijeti na analizu na Veterinarski fakultet u Sarajevu. Kad dobijemo nalaz i mišljenje s fakulteta mi će mo ti izdati potvrdu. Sutra dan ja nalijem dvajest maraka goriva i u Sarajevo. Ono plaćice što mi je ostalo ponesem da se nađe.
–    Aha. Jesi li otišao pravo na Veterinarski fakultet?
–    Nisam nigdje stao. Edo mi je reko kako ću doći do fakulteta. Nekako sam od prve našo fakultet, ali parkinga nisam mogao naći. Čudo je to koliko se auta vozi u Sarajevu. Sve puno ko šipak. Vidim ja mjesto odmah blizu portirnice. Popnem se na trotoar i parkiram. Na portirnici neki fin čovjek. Šero se zove. Uzeo uzorak i veli da će on to odnijeti. Ljudi takvu analizu čekaju po sedam dana, ali kako sam ja iz daleka, on će meni srediti odmah. Samo 100 maraka i nešto na kafu. Kontam ja da sam ipak dobro prošo, zahvaljujući tom Šeri. Odem na burek, najedem se, prošetam po gradu i gledam kako svijet živi. Vrvi ko u košnici. Svjet se kreće. Neko pognute glave, ko i kod nas, ali ima ljudi koji hodaju dignute glave. Ko da vide nešto dobro u sutrašnjici.
–    Jesi li se tada s nekim susreo?
–    Koga ću ja poznavati u tom mravinjaku i još da ga sretnem u taj sat vremena?!
–    Naše je da pitamo, a tvoje je da jasno odgovoriš!
–    Jasno vam kažem da sam se vratio na portirnicu Veterinarskog fakulteta. Nisam odmah vidio da mi nema auta. Prvo sam se javio Šeri, on mi je dao neki papir, objasnio šta znače riječi na latinskom, uzeo 100 maraka i gledo me onako šeretski. Dadnem mu ja 10 maraka na kafu. Ostalo mi još 10 maraka u džepu. Krenem ka autu, kad njega nema. «Gdje je auto»? pitam ja Šeru. «Jel to bio tvoj? – čudio se on, a morao je vidjeti da sam samo ja mogao s njime stići. «Pauk» veli on. «Kakv pauk!?» «Policvija. Ovo ti je brate glavni grad. Šta bi bilo da svako parkira kako hoće». «Ama kako ću ja kući?» Onda on nazove neki broj i veli da je njegov rođak u policiji i da odem na Koševo a rođak đe meni pomoći da vratim auto. Klapim ja na Koševo, nađem pauka. Traže samo 60 maraka, a neće mi naplatiti još 50 kazne. To mi mogu srediti. Ja imam još 10 maraka. Neće ni da čuju jer kad auto uđe na parking više se ništa ne može srediti. «Jebem ti auto, i onako je već dalo sve od sebe, a za dva dana mu ističe registracija» velim ja pa na autobus.
–    Jesi li se iskim sreo na putu do autobusne stanice?
–    Nisam nikoga poznatog sreo ni u autobusu. Do našeg mjesta autobus je  došao skroz kasno. Bio je samo taj jedan autobus, a i njega su zaustavili jer je policija vršila uviđaj. Neko je dočekao kamiončić s povrćem na cesti i ubio vozača jer je imao tablice s ljiljanima. Tek u bifeu NA STANICI sam sreo Edu koji mi je pozajmio 10 maraka.  Napio sam se i onaj bradati Muradif me dovezao do kuće.
–    Dobro Munevere, a reci ti nama zašto nisi otišao u Sarajevo po svoje auto.
–    Pa kako ću otići i čime platiti kad sam slijedeći dan potrošio još jednu platu unaprijed. Otišao sam u Vetreinarsku stanicu i odnio papir. Kad su pročitali doktori su skočili ko opareni. Napisali su da se ona crknuta krava što je ostala otkopana mora hitno izvaditi i odvesti na jednu sigurnu lokaciju te duboko zakopati. Čitav dan je trajalo to seljenje strvine, a na kraju je meni stigao račun skoro ko cijela moja plaća. Pozajmio sam od Ede, jer mi je bilo nezgodno opet od komšije Bogoljuba tražit, platio i stegao sve kajiše u kući. Djeca nisu imala mlijeka, zelen još nije potjerala, a merhamet nije htio dati ako neko u kući radi. Kako da odem po auto kojemu je i registracija istekla? A znaš li ti kolka je moja plata?
–    Nismo mi ovdje da razgovaramo kolika je čija plaća.
–    Možda to vas ne interesuje, ali ja u RADU dobijem 150 maraka i 50 kila brašna.
–    Dobro, Dobro. Reci ti meni jesi li se još kad susretao s Muradifom El Nairom?
Munever je počeo odmahivati glavom i već je vidio kako se ljudeskara iza svjetla zateže da mu odvali još jednu kad se vrata prostorije otvoriše. Netko je ušao i prišao onoj dvojici što su bili skroz u sijenci. Isljednik se opustio i gledao u drugu stranu. Došljak je tiho, gotovo šapatom govorio nešto, ali Muneveru se učini da je čuo kako je rekao susjed Bogoljub je posvjedočio…Čuo je to i isljednik pa je otišao do nevidljive trojke. No, Muneveru osta u glavi intonacija, duh poruke Bogoljub je svjedočio, jer je u njoj čvrsto stajalo uvjerenje da svjedočenje toga učitelja u penziji ne ostavlja mjesta nikakvim dvojbama. Čitao je on negdje kako u Americi nastavnici poslije 15 godina rada u nastavi ne mogu biti porotnici, ili svjedoci… ali eto tom učitelju sa 40 godina staža se vjerovalo. Sjetio se i kako je u ratu jednom zamalo izgubio glavu spašavajući Bogoljuba od razbješnjelog Ibre kojemu je brat poginuo i on je htio naplatiti njegovu krv od bilo kojega tko je iz onog drugog jata, bez obzira što je čovjek ostao s nama i nije bio vojni obveznik. Nikada mu nije bilo žao što je tada rizikovao glavu,  ali uvijek se pitao bi li to još jednom stao pred otkočenu pušku bijesna čovjeka. Sad mu je bilo jasno da bi to opet učinio.
Dok je on tako malo osluškivao nevidljive i glasove svoje savjesti osjeti da se vrata otvoriše i onaj što je ušao iziđe.
–    Moliš li se ti Munevere bogu? – upita ga isljednik koji se vratio do njega.
–    To me je mitao i onaj vehabija Muradif.
–    Muradifa više nikada ne spominji a nemoj ga ni slučajno sresti, a pomoli se Alahu i za komšiju Bogoljuba. Tebi su kola krenula nizbrdo, ali on se našao na dnu brda kada se tebi sve stumbalo. Spasio te da ne padneš u duboku provaliju.
–    Fala Alahu i dobrom komšiji Bogoljubu, a recite mi ko je mene prijavio da sam terorista?
–    Ajde Muradife ne paraj vraga. Ti si samo još jedan pehović koji se našao kod nas. Možeš ići.
Dok je izlazio Munever je čuo trećega sudionika njegove sirotinjske drame kako pita onu ženu koja je tu bila kao prevoditeljica: – Wot is meens pehovic?
Nije čuo kako je  prevoditeljice kratko rekla: – Simply said: looser! Žurio je odmaknuti se od te čudne zgrade, osvrćući se da vidi je li ga tkogod primijetio.
Dok je prevoditelj objašnjavao strancu što bi to bio pehopvić i pokušavo prevesti još neke sinonime kao popušander, popušlić kojih su se sjetili isljednik i njegov pomoćnik,  napolju se začu škripa kočnica i udar. Isljednik ode do prozora odškrinu tamnu zavjesu i pozva stranca i prevoditeljicu da dođu pogledati.
– Udarilo ga je auto dok je izlazio. On je pravi pehović.
– Looser!
– Da, lucer.

O autoru: Anto Zirdum rođen je 4. lipnja 1956. godine u Poljarima, općina Derventa (župa Plehan).

Osnovnu i srednju školu završio u Zenici, Pedagoški fakultet u Rijeci, radnu karijeru započeo u Varešu. Zaposlen je u Travniku a živi u Vitezu.

Do sada objavio 13 knjiga proze, i jednu panoramu poezije i to:

  1. Jahači svjetlosti, legende i fantazije, HKD Napredak, Vitez, 1996.;
  2. Brončani mač, HKD Napredak & FLASH agency, 1996.;
  3. Medico laureato, Hrvatska bolnica „Dr. fra Mato Nikolić“, Nova Bila 1997.; (romasirani životopis)
  4. Bijeli put crna zima, ZIRAL Mostar & HKD Napredak Vitez, 1998.; (roman)
  5. Čuvari dostojanstva, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 1999.;
  6. Bistuanska kronika, HKD Napredak, Vitez 2000. (roman)
  7. Ne možeš iz svoje kože, MH Zenica/Čitluk, 2001.)roman)
  8. Obeskrovljeni otok, MH Zenica & Zavičajni klub Plehan Zagreb, 2002.(roman)
  9. Saga o dva mača, Multimedija print, Nova Bila, 2003. (roman)
  10. Robinja i martolozi, MH Zenica, 2005. (roman)
  11. Začudnost u cik zore, HKD Napredak Vitez, 2007.
  12. Radman syndrome, HKD Napredak, Vitez, 2007.
  13. Izgubljene zvijezde – prigodna stopjesmica bosanskohercegovačkih pjesnikinja od 1908. do 2008. HKD Napredak Sarajevo, 2008.
  14. Elkastrandin kompleks, Slovo, Zagreb, 2008. (SF roman)

Napisao tri drame:

  • Behazijska rapsodija 2003.
  • Kopnica, 2005
  • Rat batona, 2005.

Zastupljen u više antologija:

  • Miloš Okuka: HRVATSKA KNJIŽEVNOST BOSNE I HERCEGOVINE OD XV. STOLJEĆA DO DANAS – Antologija poezije i proze, HRVATSKA MISAO 25-26, MH Sarajevo 2002/2003.
  • Žarko Milenić: ANTOLOGIJA HRVATSKE ZF PRIČE, Rijeka 2005.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*