Anto Zirdum: Ispovijest šesnaestogodišnjeg narkomana (Alter Art 2005 – prvo mesto)

Filed under: Alter Art 2005,nagrađeni radovi,region |

Kada sam prvi put uvukao tanku špricu u venu i uštrcao prozirnu tečnost u svoj krvotok bilo mi je nelagodno. Nisam znao što će se sa mnom točno dogoditi. No, za nekoliko minuta osjetih kako se opuštam i kako s mene počinje padati teret koji sam nosio sedam godina na svojim gdječijim plećima. Sjećam se samo toga da sam se počeo smijati i da to nisam mogao zaustaviti. Luđački sam se smijao dok kemikalije u meni nisu popustile. Stvarnost se opet natovarila na moja pleća.
Sedam godina prije toga poginuo je moj otac. Neki bradonje s brda ispališe granatu. Nije daleko pala od naše kuće i oca je raznijela. Kao sedmogodišnjak nisam shvatio zašto se ljudi ubijaju, ali sam zapamtio da je to nešto najgrdnije što ljudi čine ljudima. Tada su u moj rječnik ušli pojmovi „šehid“ i „prognanik“. Naime, ostatak naše obitelji je nekoliko dana poslije očeve pogibije protjeran i mi smo, zajedno s ostalim mještanima izbjegli u obližnji grad. Od tada sam ja postao šehitsko dijete – prognanik. Smjestili smo se u staroj kući pokojnog očevog djeda i tu smo bili u prednosti od ostalih prognanika jer smo opet bili na svome, a ne na tuđemu. No, ako mislite da sam se počeo drogirati zato što sam dijete poginulog borca i što sam prognanik, onda se grdno varate. Tisuće je takve djece, (ovdje mislim samo na mušku djecu, kao što sam ja) a eto ne znam ni jedno koje se zbog toga drogira, a znam da im je teško bez oca jer često moraju ponijeti onaj teret koji u svakoj obitelji nosi otac.  Kod mene je mnogo gora situacija.
Prve godine primirja, potpisan je tada neki sporazum u Washingtonu, vraćao sam se tada iz mejtefa s bilježnicom pod pazuhom, kad naiđoše dvije žene iz susjednog sokaka i jedna se zagleda u mene pa veli onoj drugoj: „Vidi ovog malog – pljunuta Ruža“. U prvi mah nisam shvatio što je mislila pod „ruža“, jer sam se tada već bio oporavio od one najveće ratne gladi i doista sam znao biti rumen u licu, naročito ako bih malo trčao. No, vrlo brzo saznah što znači pljunuta Ruža.
Moja majka, ili bolje rečeno supruga moga oca, dobila je lijepu mirovinu kao ratna udovica i poče se nekako čudno ponašati. Postala bi depresivna, a zatim bi najednom postala hiper aktivna. Jedno vrijeme bi samo žderala, a onda bi počela kupovati garderobu i držati dijetu. Jednoga dana, zovnu me imenom i reče: „Moram ti reći da smo tebe otac i ja usvojili“.  No, nije mi znala, ili nije htjela, reći tko su moji pravi roditelji, a svaki puta kada bi pala u depresiju govorila bi kako njoj tuđe dijete ne treba. E tada je u moju dušu počeo prodirati pakleni dim i vatra koji do tada bijahu samo oko mene i koje podnosih kao i sva ostala djeca.
Krv neke Ruže – vlahinje, možda Srpkinje, možda Hrvatice, kolala je mojih venama. Trebalo je pronaći Ružu u gradu kojega su Srbi napustili na vrijeme, a Hrvati potjerani kada nisu htjeli prihvatiti građansku nedjeljivu državu. Nije to lako išlo pa sam jedno vrijeme, namjerno, zaboravio misliti na to. U četvrtom razredu sve sam manje bio kod kuće a sve češće bi odlazio u susjedni sokak gdje bijaše moj „amidža“ i moj „rođak“, jedina osoba s kojom sam imao odnos bliskosti. U „rođaku“ je bilo one skrušene dobrote istinski religiozna djeteta koji je sa mnom bio dobar više da ne uvrijedi Alaha nego što me je iskreno volio.
Jednog dana otišli smo malo izvan grada, na brdo gdje su djeca voljela ići što zbog voća kojega se moglo krasti, što zbog slobode koju prostranstvo daje prostoj dječjoj duši. Na malom izvoru na sred jedne blage strane gdje su se djeca voljela igrati, zatekosmo dječaka, godinu, najviše dvije mlađega od nas. Dječak se zamislio nad malom lokvom iz koje su žedna djeca jednom konzervom od nareska grabila vodu.
“ Hoćeš li se već jednom napiti?“,  bi nestrpljiv moj „rođak“ Ado.
Mali ga zbunjeno pogleda, ali ne pusti konzervu, već drsko odgovori: „Zar ne vidiš da čekam da se voda izbistri!“
Drskost manjega isprovocira moga „rođaka“ i on maloga gurnu, te se ovaj ublati u onom dijelu gdje je otjecao mali curak i gubio se u močvarnoj livadi.
Tad mali zaplaka, ali i opsova „rođaku“ mater.
Ne osta ni Ado dužan. Okrpi i on malom mater: Ružu prljavu.
Mene isto da udari malj.  Zagledao sam se u dečkića da ga dobro zapamtim, a rođaka sam opomenuo: – Pusti maloga, nije on kriv što je izvor plitak pa se muti.
Kasnije sam saznao da se mali zove Samir, Ruža Rusmira, a da je Samirov otac Meho. Sa Samirom sam se sprijateljio i kad god je bilo zgodno odlazio bih se igrati u njegov sokak, a vremenom i u njegovo dvorište, pa i u kuću. Promatrao sam Ružu, odnosno Rusmiru, kako je sebe nazvala u ratu, gledao sam Mehu, gledao Samira i tražio nešto zajedničko. Samir se bacio na Mehu, imao je samo majčine nježne ruke. A ja, svaki put, kad bih pogledao u zrcalo, vidio sam poznate oči.
Sliku oca nosio sam u sjećanju, ali nikada ga nisam gledao očima koje traže genetsku sličnost. Pamtio sam kako je uvijek bio brižan prema meni, nježan i obazriv. Nikada me nije istukao, nije pošteno ni zagalamio. Ako i jeste ja se toga nisam sjećao. Kada smo pošli u progonstvo „majka“ je ponijela neke dokumente i nekoliko fotografija. Sve je to ostalo u nekoj kutiji koju je ona zajedno s najlonskom vrećicom negdje zaturila i nikada nije izvadila na vidno mjesto. Jedna jedina očeva slika bila je s vojne iskaznice i nju je ona uvećala, ali ni ona više nije bila na svome mjestu nego u ladicama staroga kredenca.
Počeo sam tražiti kutiju s dokumentima i s fotografijama. Našao sam nekoliko očevih fotografija ali za oko mi zape požutjeli papir na kojemu je pisalo Rješenje o usvojenju. Prvo sam uzbuđeno preletio tekst rješenja pogledom tražeći neku riječ koja bi uputila na moje biološke roditelje, ali kada sam polagano pročitao rješenje shvatih da sam dijete „nepoznatih roditelja“ i da sam „potpuno“ usvojen. No, na rješenju je bio potpis osobe koja ga je izdala i to mi je povratilo nadu.
Nekoliko dana obilazio sam oko Centra za socijalni rad ne bih li čuo da nekoga zovu imenom osobe koja je potpisala rješenje, ali nisam imao sreće. Morao sam ući i pitati. Tada mi rekoše da je ta gospođa prije dvije godine izvršila samoubojstvo. Ta vijest se kao neko prokletstvo oborila na moju dušu. Dosta vremena trebalo mi je da ponovno odem u Centar i pitam zna li netko tko su moji biološki roditelji. Prvo su rekli da mi ne mogu to reći, a onda, kada su saslušali u kakvim uvjetima živim sa svojom „majkom“  obećaše da će ispitati stvar. Slijedeći put svi su nekako bili obazrivi prema meni, a onda mi saopćiše da su pronašli moj dosje ali da tamo nema nikakvoga spomena o mojim biološkim roditeljima, jer sam nađen u korpi pred vratima Centra bez ikakvih poruka , te  da su se moj „otac“ i „majka“ prvi javili kao  usvojitelji koji su živjeli duže godina bez djece.
Nije mi ostalo ništa drugo nego gledati slike svoga „oca“ i promatrati njegov položaj tijela na tim rijetkim fotografijama. Što sam više rastao sve mi se više činilo da sam poprimio njegov izgled. Isto tako ponekad bi otišao do Samira i gledao Rusmiru, odnosno Ružu, da bi provjerio je li me to ona gleda iz zrcala. A to, i moja „majka“ koja je sve manje marila za mene, učiniše me napetim da sam ponekad htio puknuti od muke. Dim marihuane djelovao je na mene blaženo blagotvorno, ali vrlo brzo je mojoj napetosti trebalo jače sredstvo i to dovede tanku iglu u moje vene. Nevjerojatno je koliko brzo čovjek postane ovisan od heroina.
Poslije toga bio sam i duševno i tjelesno u ovozemaljskom paklu. Nema što nisam činio da dođem do droge. I taman kada sam „dotakao dno života“,  pretvoren u kostur s krastavom kožom od infekcija koje su ostale od raznih šprica, kada mi je prijetio zatvor za maloljetnike, i kada sam  zaglavio u bolnici jer sam se predozirao, pojavio se moj „amidža“ i otkrio mi istinu.
„Moj brat je tvoj stvarni otac, a biološka majka ti je Rusmira, koja prije rata bijaše Ruža“, reče on i pomilova me po kosi sjedeći pored mene u bolničkoj sobi. Vidio je suze koje su same kliznule niz moje uvele obraze. Znao je da nemam snage pitati kako je to saznao i zato nastavi:“Ruža je kao djevojka bila njegova ljubavnica, i ostala je trudna s njime. No, nije se htjela udati za njega nego je naumila abortirati. Uvjerio ju je nekako da rodi dijete, da je grijeh abortirati a da se dijete može dati na usvajanje, jer mnogi parovi ne mogu imati djece. Pravio je plan kako će zapravo on usvojiti svoje dijete. U tome su mu pomogle socijalna radnica i babica u bolnici. Da mu žena ne bi saznala za preljubu a da bi dobio dijete na potpuno usvojenje babica je Ruži rekla da je beba na porodu umrla tako da ona nije morala ništa potpisivati a isto tako nije onda mogla ni naknadno ostvariti pravo na povratak djeteta, ako bi joj palo na um. Poslije izvjesnog vremena netko je donio dijete pred Centar za socijalni rad, a tvoj otac je već bio prvi na listi kandidata za usvojenje…“
„Ništa mi nije jasno“ rekao sam tiho, ali moj dobri stric je shvatio što želim reći.
„Ni meni nije bilo jasno, ali saznao sam. Po zakonu biološki otac ne može usvojiti svoje dijete. To je protuzakonita radnja i zato su svi šutjeli o tome. Da ti je otac ostao živ on bi tebi to vremenom sve objasnio, ali eto, rat učini svoje… Ti znaš da sam te uvijek volio kao svoga Adu. Oprosti mi što nisam prije uspio povezati sve stvari…“ poče mucati moj dobri stric, a tada i njemu potekoše suze na oči. Počeli smo zajedno plakati…
Kada smo zaustavili plač on nastavi: „Čim se oporaviš, dolaziš kod mene živjeti. Strina nema ništa protiv, a prostora ima. I Adi je dojadilo samome u velikoj kući…“
Malo tko je vjerovao da ću se tako brzo oporaviti i jedva su me otpustili iz bolnice, jer narkomani koji su stigli u fazu u kojoj sam ja bio u pravilu se teško izliječe.
Strina je bila doista dobra prema meni. Objasnila mi je neke stvari koje stric nije umio, a znala je da to mene zanima. „Mi ti više ne možemo imati djece, znaš kad je ono strina išla na operaciju… Uvijek smo planirali imati bar četvero djece… Ti znaš da je tebe strina voli k’o svoga…“ ponovi ona rečenicu koju sam već čuo od strica.
„Što ću ja sada? Imam majku koja me je rodila, imam onu koja me je podizala, a eto strina hoće da mi bude treća majka!?“ izvalih pitanje koje se kao kamen otkotrlja iz mojih usta.
„Čuješ sine!? Nikome nije lako. Rusmira ima svojih problema. Troje djece, Meho pije a posla nema. On možda nešto zna i možda se samo pravi da ne zna. Ruža misli da joj je dijete umrlo, a ona je to tada možda lako prihvatila, a možda i sluti da si ti njezin. Tvoja usvojiteljica htjela je sačuvati svoj brak s tvojim ocem, ali sada kad njega nema ona možda razmišlja o novom životu. Socijalna radnica se ubila, imala je jadnica i ona svoju životnu Kalvariju. Sviju nas je rat poremetio. Ti si na kraju najviše ispaštao, ali pogledaj se. Vidi koliki si narastao. Ako još nastaviš rast prerast ćeš i oca i strica… Nemoj sada još i Rusmiri zagorčavati život, a „majka“ ti, ako ne zaglavi u bolnici, i onako mora početi novi život. Najbolje je tebi sine kod nas. Ovdje te svi vole. Što ti više treba?“
Amidžine riječi djelovale su kao mehlem za sve ožiljke na mojoj duši, ali to nije bilo dovoljno da me izbavi iz muka koje ima svaki ovisnik, a to su muke odvikavanja. Tada je strina saznala da postoji neka komuna za odvikavanje Italiji (tada kod nas još nije ni bilo takvih ustanova ili su bile u začetku) čije ime je ona smiješno izgovarala.. Ni ona sama nije dobro znala o čemu se tu radi, ali je zaključila da to meni treba te je i mene i strica uvjerila da je to najbolje kako bi ja postao pravi čovjek, kakav je bio moj otac.
Prvih nekoliko mjeseci u toj zajednici za odvikavanje, u jednom tipično katoličkom, kršćanskom ambijentu, možete misliti kakvi su mi bili. Osjećao sam se ko krme u Teheranu. Zapravo još gore. Nisam znao talijanski, nisam znao kršćanske molitve, a oni su se svi tri puta dnevno molili. Nitko mene nije tjerao da se molim, ali bila je to glupa situacija, mučna isto onoliko koliko i spoznaja da mi je majka Ruža – koja se udala za muslimana i u ratu postala Rusmira. Teška kao misao da je moga oca ubila granata koju je u cijev topa ili minobacača ubacila ruka koja se krsti.
Tada se pojavio moj anđeo čuvar, a to je u ovoj komuni osoba koja je prošla sličnu fazu i koja najbolje zna što početnik na odvikavanju proživljava. Kad reče da se zove Haris meni kao da spade kamen sa srca. Nisam bio jedini Bošnjak musliman u komuni. Ispričao sam mu svoju priču, on meni svoju i na kraju smo došli do molitve.
–    Moji razvedeni roditelji oboje su muslimani koji se nikada nisu molili Bogu. Ja sam ti odrastao kao areligiozno dijete, potpuno ravnodušan prema vjeri. Nisam ni razmišljao o tome postoji li Bog i što on uopće znači u ljudskom životu. Da znam ikakvu muslimanski molitvu ja bi se molio po svome. No, jedine molitve koje sam naučio su ove katoličke. Svaki dan se molim jer sam osjetio da mi molitva olakša dušu. Ako sam ja mogao, možeš i ti. Zar ti nije mati Ruža?
– Ama Harise ja sam odgojen u islamskom duhu… Đe bi ja …Znaš li ti…
–     Dobro bolan. Ako nećeš ti se moli po svome. No, i mene ćeš naučiti da se molim kako se moj dedo molio. Tako ću znati i islamske i kršćanske molitve. Ljudima kao što smo mi molitve nikada ne može biti viška.
–    Ti bi se molio pet put na dan?!
–    Ne, nego osam puta.
–    To je brate puno i previše.
–    Jest vala, dobro govoriš. Nego, ja ću jedan dan moliti tri puta, a drugi dan pet puta i tako naizmjenično. Mogao bi i ti tako. Moli jedan dan po očevoj a drugi dan po majčinoj religiji. Tako ćeš duplo udovoljiti Jedinome koji sve vidi i koji će svima suditi.

Zbunio me je taj govorljivi Sarajlija, ali danima sam ja njemu držao islamsku vjeronauku a on meni katoličku. Ako mi je išta pomoglo u mukotrpnom procesu odvikavanja onda je to zasigurno učenje molitve, a molitvu dok učite vi nužno i molite. Tako sam zapravo i preturio preko leđa najteže razdoblje raskidanja lanaca ovisnosti i ušao u fazu pripremanja za život. Govorljivi bezbožnik Haris, koji se k vjeri  vratio preko katoličke vjeronauke, sada je postao i dobar musliman, a ja sam od pravog muslimana postao i pravi katolik. Čudna situacija.
No, Haris je imao odgovore na sve.
– Slušaj, Bog je jedan a putovi do njega su različiti. Svaki čovjek Njega otkriva na svoj način i k njemu ide svojim putom. Svaki čovjek ima svoju sudbinu. Zašto mi ne bi imali svoj put? Svoj tao? Zašto mi ne bi bili taoisti islamsko-kršćanske provenijencije?
– Je to ti hoćeš da praviš novu sektu? – upitah ga zbunjeno iako mi je naziv naše osobne religije dobro zvučao.
– Naša sekta će imati samo dva člana.
Kada je Hare završio s rehabilitacijom i novom socijalizacijom otišao je iz zajednice. Na polasku mi je rekao:
– Neću se vraćati u Sarajevo jer tamo me čeka isto okruženje u kojemu sam i zaglavio. Prijatelji su mi našli posao u jednom velikom gradu u kojemu ima i crkva i džamija.
Nemoj nikada nikome reći da pripadaš našoj dvočlanoj sekti. To samo može uznemiriti duhove i u islamskim i u katoličkim i u pravoslavnim krugovima, pa čak i u taoističkim. Onda će te svi anatemisati, a to ljudima kao što smo mi ne treba. Od na se očekuje da budemo obični, normalni ljudi, slični drugima.
– Upravu si prijatelju – rekoh i zagrlismo se, a onda rekoh našu lozinku:  Allah je milostiv.
On mi na uho odgovori: Bog je jedan.
On se lijepo snašao u novoj sredini. Ja sam poslije skoro dvije godine izišao iz komune i otišao u Njemačku. Zaposlio sam se, a moram reći da sam danas i sretno oženjen. Žena je Njemica – protestantske vjere. Očekujemo dijete. Nemam nikakvih problema sa zdravljem (a to je najvažnije u životu). Tek ima u svemu jedan problem. Što će biti naše dijete? Taoista islamsko-katoličko–protestanske provenijencije???!!! Je li tako nešto moguće?

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*