Prvi put ti skuvah kafu.
Pazivši da to bude rano,
pre ptica koje nestašno jure po granama naše jabuke,
samo u inat meni -da bi te probudile prve.
Zapeh o prag, slučajno,
nogama trapavim i ukočenim,
pa te probudih zvonjavom posuđa
i nespretnim kezom.
Smejala si se. To beše tvoja prva reč.
A jako me zagrlivši sve kocke šećera popadaše po krevetu.
I ležala si međ njima, pripadajući im.
Saniva i nasmejana.
Beše to najslađe jutro koje sam sebi priredio.
One Response to Andrija Stanulović: Jutro (Vršačko pero 2012 – Majstorsko pero)