Sreća… Odnekud mi je poznata ta imenica. A, da! Nekad… bio sam veoma, veoma sretan… Sjećam se… Toga januarskoga dana počinje i moja sreća… Ili mi se samo čini. Snijeg pada kao nikada prije, a mi, djeca, bezbrižni i sretni sjedimo na klupi u obližnjem parku. Kako smiješno, snijeg pada, a mi u parku bez ikakve zaštite… Živimo za trenutak da nam se pogledi sretnu i izmame nam osmijeh na licu. Tri vjerna druga: Ana, Andrej i Amel, tri A, jača su od snijega ili bilo kakva nevremena… Dani nam prolaze u uživanju, a noći u iščekivanju novoga dana, sreće. Mladi, ne razmišljamo o ljubavi, a ona vreba koje od nas će da zarobi i odvede u drugi svijet snova … Zavolio sam je. Zavolio sam djevojku koju vjerovatno nisam smio. Bila je prekrasna sa svojim plavim malim okicama i plavim pletenicama koje su divno izgledale na njoj. Djevojka koju sam upravo spomenuo. Zaljubio sam se u svoju drugaricu Anu. Mislio sam, nadao se da će to vremenom nestati, stvarno sam je trebao kao prijateljicu. Ali… Ljubav ne bira,ona iznenadi i bori se. Šutio sam, bojao sam se, želio sam da puknem, sve priznam. Kako to učiniti? Baš kada sam sve sredio u glavi, desio se trenutak koji mi je vjerovatno ispisao sudbinu. Došao je Andrej. Visok, naočit momak kojeg sam smatrao bratom. „Moramo razgovarati.“ Osjećao sam se zbunjeno, vidio sam da u njegovim očima nije nešto dobro. „Primjetio sam da Anu gledaš na drugačiji način, ona se tebi sviđa.“ Šutio sam jer zaista nisam mogao naći prave riječi. Nisam znao kako da izvučem najbolje iz ovog razgovora. „Prijatelj si mi, ali ti moram priznati da ja Anu volim“, rekao je na kraju. Okrenuo sam se i otišao, bojao sam se konflikta. Nastavili smo se družiti. Obojica smo se promjenili, ali smo mogli to uspješno da skrijemo. Ana je dugo vremena šutjela… Sve do dana kada je vidjela da ne ide. Prosto, udaljavali smo se. Tražila je da sve priznamo, nismo imali izbora, niti jedan od nas. Nije bilo reakcija, nije nas osuđivala, samo je pokušala kupiti vrijeme, da razmisli. Valjda… Stanje u državi se naglo izmjenilo. Vidjeli smo da se bliži dan kada ćemo morati uzeti pušku i otići braniti domovinu. Stiglo je pismo u kojem je pisalo da se moram odazvati u štab lokalne zajednice. Mislio sam da je ovo kraj tog jedinstva. Da Ana, Andrej i Amel idu u zaborav. Sudbina je poigrala i odredila da u isti čas izlazimo iz kuće i Andrej i ja. Ana je to bespomoćno gledala sa prozora, vidjeli smo suze u njenim očima. Naši pogledi su se ukrstili, nekad smo bilo jedno, a sada se pretvaramo u neprijatelje. Izdržao samm rat neokrznut. U mislima mi je bilo samo jedno: šta me čeka kod kuće? Da li ću vidjeti porodicu i Anu? Ma, roditelji će biti na pragu kuće i pojuriti mi u zagrljaj, ali Ana… Mislio sam da je otišla u inozemstvo. Idući prema kući, slike su mi se retrospektivno vraćale. Svaki kamen sam zapamtio. Sve je ostalo isto. Kako sam samo bio sretan kada sam ugledao svoju porodicu. Svi su živi, u ratu je to najvažnije. Nisam smio pitati za Anu. Jedan pogled kroz prozor me učinio najnesretnijim bićem na svijetu. Ana i Andrej idu ulicom, zagrljeni. Kako sam se samo bijedno osjećao. Volim ih oboje, ali sreća je odredila da se ljubavi moraju ujediniti. Na moju nesreću, Anina i Andrejeva ljubav se ujedinila, a ja sam ostao samo nijemi posmatrač. Odustao sam. Nisam ih više želio ni pozdraviti. Nisam mogao objasniti zbog čega, ali jednostavno nisam želio kvariti nekadašnjim prijateljima sreću. Hodajući kraj gradskog kestena na čijoj će se kori naći imena većine nas, ugledao sam ime Aninog oca. Pogledao sam kada je sahrana i čvrsto odlučio da ću ići. Bio je petak, sjećam se, sunce je grijalo. Žurio sam na sahranu jer su me roditelji zadržali zbog nekih sitnica. Ugledao sam u čošku uplakanu Anu, i Andreja kako je tješi. Morao sam prići, imamo nešto što nas veže. Nekada smo bili sretni. Čvrsto smo se zagrlil i pružili ruke pomirenja .Gledao sam Andreja, osjećao sam se suvišno .Samo su rekli: „Od sada smo ponovo jedno.“ Vraćali smo se sa sahrane i sve nas je privukla sebi ona klupa od prije desetak godina . Ana, Andrej i Amel – zauvijek skupa, pisalo na njoj . Od tada smo zaista i bili jedno. Da li ćemo umirati rađajući se ili misliti da ćemo početi živjeti umirući? Mogu li Ana, Andrej i Amel biti jedno? Mogu li ljudi uživati u tuđoj sreći? Pokušajmo pretvoriti razlike u sličnosti i voditi se činjenicom da svi imamo ono isto u sebi – svi smo ljudi.
Svi živimo za sreću, a u sreći mora raznolikost biti isto.
Amel Petrović je učenik Gimnazije Bugojno – IV razred.
Pročitajte i:
3 comments
Lijepo, samo gdje je bio raspisan konkurs „Isak Samokovlija 2012.?? Koji mediji su o njemu javili? Kako je autor saznao za konkurs? Najavljen je još u martu, na stranici http://www.sutra.ba, ali raspisan nije! I kako onda imamo pobjednike?
Ako neko ima više informacija, molim da napiše…
Autor sam ove price, pa cu vam ja odgovoriti na ova pitanja. Ucenik sam srednje skole, pa nas automatski skola obavjestava o svim konkursima za nasu uzrast. Tacan datum konkursa ne znam, ali znam da je bio pocetkom godine….
Kako god, priča je fina, a momak mlad te mu treba dati podršku, što ovim putem i činim.
Pozdrav, sretno, i nastavi još bolje pošto mislim da to možeš jer – pisanje se pisanjem uči, dvostrukim čitanjem provjerava.
Comments are closed.