Almir Tursunović: Umijeće vezanja askota ili dendizam kao eskalacija umjetničkog genija

Filed under: region |

FaulknerAko se pozitivizam ikada odluči pozabaviti mojom personom koja od mladih dana nedostižan uzor gaji u Hermesu Trismegistosu, arhetipu pomagača, posrednika između ljudi i bogova, mjeritelju nebesa, triput najvećem: književniku, umjetniku, izumitelju pisma, magu, alhemičaru, astrologu… reinkarnirani Taine1 naći će se u nedoumici oko toga da se odluči između ličnosti koja se, kao pisac, iz razloga bliskih onima koji oblikuju Borgesovu metafiziku, dotiče magičnog ili koja, kao mag, po uzoru na Levija, kroz nezamjenjiv sistem znakova imenovan jezikom objelodanjuje sopstvene umotvorine. (Djela koja je pod pseudonimom Eliphasa Levija objavljivao Alphonse Louis Constant, istina, nisu poznata u analima književnosti bivše države ali spominjem ga zbog bogatog esejističkog stila i heteroglosijskog registra koji preovladavaju u njegovoj Transcendentalnoj magiji). Stoga, teško da ikakav biografizam ili psihologizam, kažem, mogu oponirati diskretnom mojem odbijanju da čitatelju odam kojemu sam zvanju vičniji.2 Oba su bez sumnje prestižna i adept – ne Krležin adept već adept kao mag ili pisac, uživa moć činjenja strašnih stvari. Stvari kakve se bez ustezanja mogu nazvati božanskim i velikim. Stvari koje i maga i pisca približavaju poznavaocu Kosmosa i čuvaru tajnih znanja, približavaju božanstvu, onome koji gospodari sudbinom, stvarima vidljivim i onostranim.

Ovakvo tumačenje, dozvolit ćete, graniči sa satanizmom, naročito prometejskim satanizmom Tanje Popović po kojoj je svaka pobuna protiv Tvorca i odupiranje ljudskoj nemoći satanizam. I Dorothea Brande navodi uobičajene stereotipe o piscima: kao vješticama i viješcima koji kao da znaju više no što bi običan čovjek trebalo da zna. Pisac, kao i Goetheov Faust, prodao je dušu Mephistophelesu. Zauzvrat je dobio moć od koje svjetina strahuje. Ne slini kao Benjamin Compson, ne vrišti za djevojčicama koje se vraćaju iz škole, ne vidi uspomenu na sestru u papuči njezinoj, ali vidi što drugi ne vide, čuje što drugi ne čuju.3 Ne postoji nikakvo racionalno objašnjenje njegove nadmoćnosti i superiornosti spram gričkih pučana. Slijedi anatema. Krajačić ga osuđuje na lomaču, sudbina mu je u rukama Marije Terezije Austrijske4.

Nema sumnje da je Barthez imao na umu kako Smrt Autora pretpostavlja nužnost samoga pisca i njegovog umjetničkog genija. On ga je, usmrtivši, uzdigao do neophodnog! Stvar je što, po svoj prilici, nikakvu pažnju nije posvetio ovako filozofskim implikaturama, implikaturama koje graniče s filozofizmom. Zbog toga što je postmodernizam otvoren ka stalnom eksperimentisanju i naglašavanju relativizma svih stvari, sklon sam mišljenju da filozofizam kao takav ne može biti napadnut od strane akademizma, ne u posmoderno doba epistemološkog pluralizma, nestabilnosti i istaknutog nepovjerenja u svaki zaokružen koncept i ranije ponuđenu misao, u doba propadanja svake istine i tradicionalnih narativa, doba neprijateljstva prema svakoj konačnoj teoriji i sociološkoj slici društva. U suprotnom slučaju bi se, primjerice, svaka alternativa „literature koja traži samu sebe“ (I. Hasan) mogla nazvati filozofizmom. Filozofist je, značilo bi, i koji govori o razlikama o odentitetu, o značenju margine kao trenutne i društveno uvjetovane a u svrhu spašavanja različitosti i spomenutog pluralizma… Pisac se, vidimo, ne idealizira već se nastoji pažnja skrenuti osim na beskrajnu svestranost i na svaku od mogućih strana, na sam njegov tekst, na sve čime se tekstom može ovladati i šta se od teksta može napraviti, na diskurs i – prije svega – borbu diskursa u pojedincu čiji ishod znači njegov identitet.

Reći da podržavate homoseksualce, po naučavanju postmodernizma, nije misao inherentna nikakvom sebstvu koje bi se dalo tumačiti kao nepromjenjiva kategorija, i nije stav, uzet kao takav, lišen nepsihološkog tumačenja. Separatizam je svojstven nauci koja teži sistematizaciji. Za postmoderno separatizam je muzički instrument čiji zvuci podsjećaju na note strahovitog i grotesknog relativizma. Stavovi jesu „naučena sklonost reagiranja na dosljedno povoljan ili nepovoljan način s obzirom na dani objekt“ (Newcomb, u Osnovama socijalne psihologije Donalda Penningtona) ali rečeno je samo diskurs. Jedan prihvaćeni diskurs (naučena sklonost), odbijen drugi diskurs, odbijeno more diskursa čija beskrajna borba i njen ishod ovise o abreakcijama i mnoštvu faktora koji se mogu tumačiti i osvjetljavati psihoanalizom, recimo. Diskursi formiraju subjekt i nisu u vlasti subjekta. On ih, olakšanja radi, integriše ili odbacuje. Na takav način postaje ovaj ili onaj, jedan ili drugi5… Izvjesnost uloge samo je prividno – sebstvo.

Na ovom mjestu nemoguće je a ne istaknuti postmodernu misao kao uvertiru mom izgubljenom junaku (vidi: U potrazi za izgubljenim junakom). Premda njegovo pojavljivanje u književnosti ne uvjetuje nikakva revolucija ili reforma književnih konvencija (raniji antijunaci sasvim su priličan primjer i anticipacija mog junaka), „postmodernistička umjetnost“ koja „u velikom dijelu posvećuje pažnju na do sada marginalizirane oblike identiteta i ponašanja“ (Christopher Butler u Postmodernizmu) prosto je stimulativna i uviđavna stvaralačkim porivima kakvi su moji. Izgubljeni junak i više je nego srodan s Focaultovim „tipičnim drugim“ u koje ubraja homoseksualce, žene, (kriminalne) umobolnike i zatvorenike. U ranije napisanom eseju nisu navedeni zatvorenici; tamo bi značili svaki oblik zatvorenosti i otežanog razumijevanja „postkolonijalnog subjekta“6. Postmodernizam pretpostavlja i ističe što je zanemareno u ranijim epohama. On nije nikakva hajka na društvenu i kulturnu zajednicu. On je legitimacija eksperimentu nad zajednicom. Nad umjetnošću. On ne stvara izgubljenog junaka već ga pronalazi i ništi iluziju o njegovom nepostojanju, njegovoj izlišnosti i potlačenosti vladajućem diskursu, a takav je diskurs onaj koji stvara „devijantno“, stvara skaredno i odbojno.

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku Boga.

Kao nekome ko se vrlo rano počeo zanimati za ezoteriju dopušteno mi je da istaknem neprikosnovenu moć (pisane) riječi, i to ne u navadi kakvoj su manje-više skloni svi pisci podrazumijevajući pri tome dostupnost i široku recepciju iste, već u aspektima bliskim Hermesu Trismegistosu, aspektima teško dokučivim jedino iz razloga jer se o njima ne razmišlja, ili razmišlja kao o „beskrajnom snu Boga“ (Levi). Premjestit ćemo ih, svejedno, iz okvira apstraktnog u okvire teoretskog i pojmljivog. Ističem, dakle, pojmove kakvi su nezamjenjivi i jednom poslani u Astralnu Svjetlost7 (čitaj: eter) od strane nekog autora, čekaju hrabrog filozofa koji će ih spretno učiniti dijelom sopstvenog stila i pojmovnog aparata. Ističem, ne da bih izigravao Jacobsona i njegovu komunikacijsku shemu već objasnio postupak otimanja riječi autoru (obično književniku), odvajanja njihova iz prvotnog konteksta i smiještanja onamo gdje, po drugog pisca nahođenju, sasvim pristojno odgovaraju. Na takav postupak misli Christopher Butler kad kaže „citativna hibridnost“. To je u postmodernizmu popularna književna pozajmica i intertekst kakvim ga vide Kristeva i Barthez, adekvatni za imenovati prečestu pojavnost „tragova koda, formula, ritmičkih modela, fragmenata socijalnih jezika itd.“ (Barthez) koji, osim što mogu biti nezamjenjivi nosioci tačno izdvojene informacije i kao takvi ključni za njeno imenovanje i shvatanje, kao redundanta ili višak informacija mogu biti i stilski markirani, konstitutivni elementi nekog registra ili, što sam već rekao, pokazatelji pretencioznog i visokog stila; intertekst kao „polje anonimnih iskaza, čije porijeklo jedva da se ikad može utvrditi“ i kao „polje nesvjesnih ili automatskih navoda, datih bez navodnika“ (Roland Barthez).

Riječi kao najjače čovjekovo oružje poistovjećujem s magičnim formulama (staviti znak jednakosti između riječi i basme značilo bi pretjerati) eda bih dobio na hermetičnom stilu i utekao optužbama za jalovo naklapanje. Osim što mogu naljutiti i razjariti (naročito polariziranu masu, dotaknemo li se psihologije da bi slikovitije predočili snagu koju formula ima) povrijediti, rasplakati, ubijediti, razuvjeriti, natjerati na razmišljanje, i tako dalje, i svašta nešto (u svakom slučaju izazvati reakciju i promjenu u Kosmosu evidentnu koliko god beznačajna bila), mora se reći da riječ, formula, evocira niz poznatih i doživljenih iskustava koje pojedincu pomažu da razumije formulu simpatetično se i asocijativno namećući. Upomoć! Pazi! Požar! (Ovo je najtipičniji primjer evociranja doživljenih iskustava. Zanimaju nas ne toliko apelativne formule koliko formule estetske i referencijalne, tipične za sve humanističke znanosti.)

Da se ne bismo sunovratili raspredajući o stvarima poznatim i odveć razrađenim (lingvisti, semiotičari, filolozi i njima slični neka ne ispravljaju i ne zamjeraju: moje je prisvajanje njihovog u jednostavnoj službi sondaže svega što se ima dovesti u vezu s doktrinom magije) sljedeći pasaž poklonićemo zaključku o formulama. Odlaze u Astralno Svjetlo i kao impuls onoga koji formuliše tvore skupove podrazumijevajućih ideja, skupove Aristotelovih „predmeta“ koji prethode izrazu. Nakon nekog vremena, zakonom simpatije i gravitacije, njihovim dijelom postaju i sva iskustva. S druge strane, kod onog koji je receptor formula je utoliko razumljivija (prihvatljivija) ukoliko kod njega postoji više ideja, da li formiranih iskustvom ili (ne)namjernom kontemplacijom, a bliskih skupu ideja okupljenih oko spomenutog impulsa u Astralnom Svjetlu, bliskih Aristotelovom „ruhu“ u koje se odijeva misao.8

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku Boga, i bijaše nenadmašno moćna, stvaralačka. Opirući se entropiji, posta diskurs. A diskurs su Jakobove ljestve, diskurs je Drvo Života9 kabalista.

Kada čovjek (zamislimo spadalo u nesvezanim čizmama, u kaputu) s kukuljicom na glavi uđe u trgovinu, pekaru ili slično mjesto u koje nije došao posjediti ili čitati knjigu, on će je skinuti. On se pokorava diskursu doličnosti koji je, krene li se od trgovine, preko banke, biblioteke, do univerziteta ili muzeja, rigidniji i sve teži za savladati. Pokorava mu se i Holden Caulfield10 kada pred ulazom u hotel Edmond skine crvenu lovačku kapu. Nije htio da „izgleda otkačeno ili nešto“. Kada osoba A u televizijskoj seriji iz kuće izbaci osobu B, diskurs sapunske opere ili telenovele pomaže da shvatimo kako je takav postupak razumljiv, naročito u bezizlaznim situacijama i zapletima kakve tamo nalazimo. Diskurs, dakle, iznalazi opravdanje za takve postupke. Jasno je da se, van diskursa koji odlikuje televizijsku seriju, neželjeni gosti ne izbacuju iz kuće na takav način. Kada čovjek – ili pisac – namjesti svileni šal tako da izgleda kao askot, on se pokorava diskursu pomodnosti – ili dendizma. Rijetko pomodnosti, prije dendizma. Pri tome se, što je vrlo važno, ne radi o kompenziranom revoltu niti o ekscentričnosti bez kreativnog uporišta.

Takav revolt javlja se jedino kada postoji mahnita i (ne)utemeljena potreba da se istupi protiv mnoštva. Prisustvo traume i Freudovog latentnog sadržaja nije zanemarljivo ali nije ključno za shvatanje prirode koja glumi  osobitost.  Nakon toga, nizom posljedica formira se (ne)sretnik drukčiji i neshvaćen, kako on to kaže, od strane primitivne većine i društva koje ne toleriše različitosti. On se u svojoj mašti bori protiv primitivizma ishitreno posežući za svakom ulogom koja vjerodostojnije odgovara zamišljenom idealu umjetnika. Takve figure susreću se na cesti, u školi, na poslu, na televiziji… Namjerno približavanje klišeu u sumnju dovodi istinitost njihova položaja. Stvar je jasna. Nijedan od njih ne razlikuje se od Varvare Ardalionovne Pticine, muža joj gospodina Pticina i Gavrile Ardalionoviča, brata njezina11. Tjera odvjetnike i nudi dokaze protiv sebe sama. Iscrtava vražji znak na vidljivom mjestu i olakšava presudu Krajačiću. Nema tog Siniše11 koji će ga spasiti lomače. Marija Terezija je nemoćna a Van Swieten13 sumnjičav: prepoznaje maničnu ličnost, ličnost nesposobnu da djeluje u pravcu kreativnog samoostvarenja. Svako njezino djelovanje njeguje bolesnu želju za isticanjem: svaki čin, koji na silu pokušava biti kreativan, način je potvrđivanja nje drukčije, neshvaćene i odbačene. Spašava je, možda, nedostatak dosjetljivosti i razbora u sredini gdje je „neshvaćena“. I to u liku cara Josipa II14.  Težak je život nas umjetnika. I njih kvazi-umjetnika, i njih ekscentrika, i transvestita, i svake ogoljele figure koja se (hotimice) pretvara u nakazu.

Pisac nije buntovnik. Obilježje savršene ličnosti nije bunt, već mir, rekao bi Wilde. Pisac ne istupa protiv običnog čovjeka, on je iznad običnog čovjeka. On je mag u odori hladnih boja, odori prekrivenoj svjetlucavim nebeskim tijelima. Takva odora rezultira pojavom dendizma početkom XIX stoljeća a danas izgleda smiješno. Smiješna prestaje biti kad se, u nju obučen, prepozna sušičav i slabašan bradati starac: rimski Merkur, grčki  Hermes, egipatski Thot… Prepozna Merlin, Arturov vodič i mentor, arhetip božanskog Uma u čovjeku, posrednika između Vidljivog i Nevidljivog, između ideje i materije.

Pitali su ga šta želi biti kad poraste.

„Bog“, odgovorio je.

Postao je pisac.15

Postao

idiot:

završio u ludnici u Jacksonu16.

Rodio se da svjedoči božanskoj snazi kreativnog. Da, od strane Bartheza ili Foucaulta, umre na putu koji počinje autizmom a završava apoteozom. Smrt od takvog ubojice iznimno je važna, naročito za pozitivizam. Pisac ne umire od giljotine ili lomače, koje bi značile rimokatoličku nauku nad pozitivizmom. Ustrojeni takvim kakvo ne može biti drugo do Božansko „znanje i identitet utemeljeni na slučajnosti u ovo postmoderno doba“ (Sanja Tadić-Šokac) čine ga pozitivističkim predmetom. Motiv ubojstva odupiranje je piščevo pozitivnom. Prometejsko odupiranje Malkuthu i napredovanje Srednjim Stubom ka Ketheru.17 To je najčistija Umjetnost dokončavanja Velikog Djela, a svaka umjetnost plemenita je odbrana i afirmacija unutrašnjeg, svakog svog užitka radi, ne socijalno prihvatljivim i zatraženim, nego osobitim i nenadmašnim. Pretvaranje ega u umjetnost! Deifikacija subjektivnog. Objektivizacija naučenog. Onorički instrumenti Alhemičara vode imaginativnom oslobođenju nadrealista. Isto je i u interesu pisca. On mora stremiti nedostižnom ali ne smije biti nepogrešiv; inače nije čovjek, inače nema odakle krenuti. Smije napraviti grešku, i to takvu čije će artificijelnost umanjivati autorovo posrtanje na Putu. U suprotnom ne postoji razlika između greške njegove i greške koja izigrava umjetnost. Greška mora da je zakrabuljena i stilom. Ona nije razočaravajuća tišina koja nastupa nakon miješanja dviju tečnosti. Ona je eksplozija čije dim otkriva Ludog Naučnika. Čupavog. Čađavog. Greška mora biti protkana trenutačnim kontekstom a Alhemičar se poigrava kontekstom (dodvoravajući se postmodernom). Apstruzan i barokan, na taj način iznalazi hermetičke izolacionizme koji odvajaju umjetnost od intelektualnog očaja. To božansko stremljenje, taj ideal koji „se kroz historiju mijenja i na različite načine ralizira (…) obično čuva jednu estetičku konsonantu“ (Zdenko Lešić) koja kao izolacionizam dopušta shvatiti i, dendijevsko, umijeće vezanja askota.

___________________________________

[1] Hippolyte Taine (1828. – 1893.) tvorac je pozitivističke historije književnosti.

[2] Autor se i u ranijem eseju neprestano igra ulogom maga i ulogom književnika u liku Hermesa Trismegistosa.

[3] U romanu Krik i bijes Williama Faulknera idiot Benjamin osjeti „svaku promjenu svijeta nevinosti ili ustaljenih običaja“ (Stjepan Krešić).

[4] Ukinula inkviziciju i luđačke progone vještica u Hrvatskoj te ostalim austrijskim zemljama. Autor aludira na Gričku vješticu Marije Jurić Zagorke. (U istom ciklusu gradski sudac Krajačić proganja zagrebačke „coprnice“ i osuđuje ih na lomaču.)

[5] Fukoovski drugi.

[6] Izraz je preuzet iz literature o postmodernizmu i to kao metafora za drugog (onoga koji manje ili više teži emancipaciji, analogno ostvarivanju kulturnog identiteta i odbacivanju uticaja kolonizatora u postkolonijalnoj kritici).

[7] Za razliku od Levija koji pojam Astralnog Svjetla koristi umjesto Mesmerovog animalnog magnetizma, na primjeru ovoga se autorovo Astralno Svjetlo može shvatiti kao „beskonačno okruženje bilo kakvog apstraktnog procesa čiji se mehanizmi daju objasniti ili dovesti u uzročno-posljedične veze“.

[8] Cijeli je pasus deklamacija o intertekstu. Autor zapravo misli na postupak pozajmljivanja neologizama iz ranije pročitanih tekstova o književnosti. Nastoji se objasniti mehanizam i predstaviti smislen šablon apstrahiranog funkcionisanja riječi i skupova riječi koji, kaže, fiksiraju značenje bez obzira na kontekst autora-tvorca.

[9] Složen simbol koji treba da reprezentuje kosmos u njegovoj potpunosti i dušu čovjeka koja je povezana s njim. (Dion Fortune)

[10] Glavni lik iz romana Lovac u žitu J. D. Salingera.

[11] Likovi u Idiotu Dostojevskog za koje sam kaže da su „vrsta običnih ili ordinarnih ljudi“.

[12] Siniša Vojkffy – lik iz romana o gričkoj vještici koji junakinju, maskiran u Vraga, otima s lomače.

[13] Gerard van Swieten – dvorski liječnik carice Marije Terezije.

[14] Nasljednik Marije Terezije.

[15]Aluzija na jedno od djela Carlosa Ruisa Zafona. Proza najčitanijeg španskog pisca veliča pisce, knjigu i svjetsku književnost.

[16] Gdje završava i Faulknerov Beny.

[17] Na Drvetu Života Malkuth je najniža sfera i predstavlja čulnu svijest, Kether je Ujedinjenje s Bogom i dovršavanje Velikog Djela (prema: Dion Fortune).

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*