Aleksandar Obradović: Krvnik (treća nagrada časopisa Avlija za najbolju priču 2013.)

Filed under: Avlija 2013,nagrađeni radovi,region,zemlja |

Ljeto 1958. godine


O čiča Goranu niko od mog društva nije mnogo znao, osim toga da se jednog dana pojavio niotkuda i da su naši stari zazirali od njega. Taj oprez prenio se i na nas, djecu, mada je, i bez toga, sama njegova pojava budila obazrivost u nama.
Kretao se kao sjena, nečujno. Vidjelo se da je nekada bio visok čovjek, ali sada povijen i slabašan. Bez obzira na vremenske prilike, uvijek je nosio oronuli crni kaput sa kragnom podignutom do očiju, a na glavi crni šešir koji je bacao sjenku na njegovo lice, i samo bi katkad bljesnuo pogled ispod oboda. Na rukama je imao ispucale rukavice koje su mu prste pokrivale samo do pola. Kada bi god naišao ulicom, ljudi bi prekidali sve aktivnosti i nismo ga posmatrali dok je on klizio pločnikom i vraćao se nekud u tamu, odakle je i došao. Nismo znali ni gdje stanuje ni da li ima porodice, niti pak koliko je star i čime se bavi. Odnekuda smo čuli njegovo ime – Goran, kao i to da ga se svi u našem kraju plaše, bilo mladi bilo stari.
Nekoliko puta sam noću čuo očeve riječi koje su se odnosile na njega, ali ipak nisam mogao dokučiti kako ga je moj otac mogao poznavati. Baš prethodne noći, otac se, nakon što smo ja i moj mlađi brat Arsen otišli na počinak, obratio majci.
– Vratio se jer želi osvetu! Znam ja takve kao on. Sve je to trebalo uza zid i metak u čelo.
– Zar ti nije žao čovjeka? Pa već je izgubio sve i propatio za tri života! Pusti ga na miru, neće dočekati ni kraj godine. Jesi vidio na šta liči?
– E, luda ženska glavo, vidi se da pojma nemaš! Pa njega u životu drži mržnja prema meni. Čuvaj Arsena i Sretena, reci im da se paze njega. Vjeruj mi, to je najveći ološ koji je ova zemlja izrodila. Neprijatelji svoje zemlje se rađaju i nikada se ne mijenjaju.
– Dobro, Živko, neka ti bude! Plaši se sjene od čovjeka! Ako ćemo iskreno, ti i država ste mu uzeli sve. Ne bi bilo čudo da te mrzi i da ti želi zlo.
– Muči ženo, i zidovi imaju uši, nego spavaj, tako si pametnija puno. Ne miješaj se ti u državnu stvar.
Tako se završi razgovor, naglo kako je i počeo, a ja još dugo ostah da ležim gledajući u tavanicu i razmišljajući o čiča Goranu. Šta je moglo biti toliko strašno u njegovoj prošlosti da moj otac zazire od njega? Tata koji radi u opštini već nekoliko godina, i koji je prije toga radio pri državnoj miliciji, a za vrijeme rata bio istaknuti revolucionar sa statusom heroja u narodu. Kako se on mogao plašiti sjene od čovjeka, kako ga nazva moja majka? Sa tim pitanjem na pameti utonuh u san…
Narednog jutra sam izašao rano na ulicu i čekao ne bih li ga sreo. Išao je poguren i umotan u svoj kaput. Iskočih ispred njega i nazvah mu dobro jutro, ali on ostade nijem na moj pozdrav. Samo ubrza korak i produži kao da me nije ni primijetio. Kada bolje razmislim, nikada nismo ni čuli glasa od njega. Možda je baš nijem?
Taman što je zamakao za sokak, na ulicu izleće moja majka, uze me za ruku i poče ispod glasa da me grdi.
– Crni sine, samo da te otac vidio šta radiš. Hoćeš li to glavu da izgubiš? Ni tebe, ni Arsena da nisam vidjela blizu tog čovjeka, jasno?
– Ali, samo sam htio da mu se javim, da ga pitam ima li porodice.
– Bez rasprave, mali. Kažem li te Živku, batinama će iz tebe sav bonton izbiti.
Pošto sam znao da majka samo izvršava očev naum, pomirih se sa sudbinom da će moja radoznalost za sada ostati gladna i odoh tražiti svoje drugare prije nego što Arsen pronađe mene. Tog ljeta ja sam imao deset godina, a Arsen pet, i bio je poput krpelja, nisam ga se mogao nikako otarasiti.
Tek što sam našao ostatak društva iz kvarta, i samo što smo se podijelili na dvije ekipe i napravili golove, ulicom se prolomi Arsenov vrisak.
– Sreeeto! Čekajte mene.
Gledao sam ga kako na vrhovima prstiju trči ka nama, sapliće se i guta prašinu koju su podigli automobili. Pretrčava ulicu i, ne gledajući lijevo-desno, trči hipnostisan loptom i djecom. Čuje se škripa kočnica… Srećom, Arsen uspijeva da neozlijeđen dođe do nas i, dok se iza njega čuju salve psovki od strane nervoznih vozača, on zadihan škilji u mene.
– Ima li mjesta u tvojoj ekipi?
Zapanjeni dječaci nas gledaju i onda počinju grohotom da se smiju. To učini da sav moj bijes nestane – zagrlih svog „krpelja“.
– Platićeš mi za ovo, dosado jedna mala, noge su mi se otkinule.
Dan odmiče, sunce je već prošlo pola svoga puta i stomaci nas opominju da je blizu vrijeme ručka. Treba stići kući prije oca, a od lopte se teško rastaviti. Arsen već desetak minuta nestrpljivo skakuće.
– Sreto, gladan sam! Ajmo kući, ne mogu više!
– Idi, dosado jedna! Nepozvan si došao, sam se i vrati kući.
Nedugo potom čuje se opet škripa kočnica, sada praćena ženskim krikom. Svi smo prestali sa igrom da bismo vidjeli šta se događa. Autobus je udario nekoga… Trnci mi prolaze tijelom. Pogledom pokušavam da pronađem Arsena u svojoj blizini. Ni traga od njega, dajem se u trk ka mjestu nesreće dok mi se u stomaku svezao čvor. Predosjećam šta me tamo čeka. Ljudi su već počeli da se okupljaju… Vidim krv na kolovozu i, na pet do šest metara od autobusa, nepokretno tijelo moga brata. Nad njime se nadvila dobro poznata sablasna prilika. Pritrčao sam mu i pokušavao da ga odgurnem od svog brata.
– Šta mu to radiš, nakazo? Pusti ga! Zvaću miliciju!
Udaram rukama u njegova leđa, a onda shvatam kako on drži ruku na vratu mog brata, pritiskajuči ranu iz koje šiklja krv. Okrenuo se ka meni i po prvi put vidim njegovo lice, svo je unakaženo ožiljcima. Na mjestu gdje mu je trebao biti nos visi neki patrljak. Gleda me pravo u oči i čujem glas od koga mi se krv ledi u žilama, glas koji kao da dolazi sa onog svijeta.
– Brzo, idi po pomoć ako želiš da ti brat živi.
Poslušao sam savjet čiča Gorana, i već narednog trena noge su me nosile ka prvoj kafani. Utrčao sam i zamolio debelog gazda Slavka da pozove hitnu pomoć. Dok se vraćam ka mjestu nesreće, vidim kako se napravila još veća gužva i kako neko viče sav izvan sebe. Čujem jako poznat glas i, prije nego što ugledam osobu, znam o kome se radi – otac je stigao.
– Krvniče, šta si mi od djeteta učinio?
Probijam se kroz obruč ljudi i vidim kako moj otac pokušava da nasrne na čiča Gorana, ali ga ljudi sprječavaju u tome i pokušavaju da mu objasne šta se dogodilo. Za to vrijeme, Goran je na koljenima kraj Arsenovog tijela i još uvijek pritiska rukama njegovu ranu na vratu.
– Platićeš mi za ovo, skote jedan! U paklu ćeš gorjeti! I ti i ovi što te brane, sve ću vas pohapsiti.
Prilazim ocu, pokušavam uzaludno da ga dozovem i ponavljam mu više puta kako čiča Goran samo pokušava da spase Arsena. Okačio sam mu se za nogu i, napokon, njegovo tijelo se smiruje. Potpuno je klonuo u naručje ljudi koji su napravili barijeru između njega i Gorana.
Čuje se sirena kola hitne pomoći. Zaustavili su se tik kraj mjesta nesreće. Dvije osobe se kroz narod probijaju ka mom bratu. Nakon nekoliko minuta, između sebe unose njegovo tijelo u svoje vozilo i zajedno sa mojim ocem odlaze put bolnice…
Otac se tek uveče kasno vratio iz bolnice, ja i majka smo za to vrijeme premrli od neizvjesnosti. Arsen nije bio u životnoj opasnosti zahvaljujući osobi koja je prva stigla do njega – Goranu. Da je samo na trenutak popustio stisak na rani, moj brat bi iskrvario do smrti. Otac je skrušen sjedio u stolici i dugo jecao i plakao. Majka me je poslala u krevet, a ona ostala kraj njega. Nije mogla da ga smiri…

 

***

Devet godina ranije

.

Mileva ukloni znoj sa čela, jedva je podnosila vrućinu sa ovolikim stomakom. Imala je utisak da je u kuhinji trista stepeni. Bila je u osmom mjesecu trudnoće. Čula je vrata kako se otvaraju, Goran se vratio sa posla. Prišao je i zagrlio nju i dijete u stomaku.
– Kako su moji najdraži danas?
– Uh, ne pitaj! Ovo dijete, izgleda, krupno na tebe. Kao meče u utrobi da nosim.
Goran se grohotom nasmija i poljubi svoju ženu u vrat. 
Mileva je bila učiteljica, deset godina mlađa od njega. Uzeli su se prije tri godine, i, kada je on prešao u fabriku da radi, riješili da je vrijeme da odu korak dalje i zasnuju porodicu. Nije prošlo dugo, kada Mileva jednog jutra objavi kako je trudna. Goranovoj sreći ne bješe kraja kada saznade da će postati otac. 
Potpuno se izmijenio u proteklih osam mjeseci. Od grubog seljaka, kakav je bio kada je posle rata stigao u grad, postao je dobroćudni div, kako ga je supruga zvala od milošte.
Buka na ulaznim vratima prekide ovaj njihov emotivni trenutak. Neko je ušao u kuću i izdavao naredbe. Uz tresak, otvoriše se vrata od kuhinje, i u nju, u pratnji dva milicionera, umaršira Goranov pobratim, Živko. Nosio je dugački kožni mantil, ispod kojeg se vidio opasač sa pištoljem u visini pazuha. Živko bješe iz istog sela kao i Goran i zajedno su u prvoj godini posle rata došli u grad. Zbog toga što je, zahvaljujući porodici, imao jako zaleđe, on se bolje snađe u gradu i već dvije godine radio je u miliciji, gdje je iz dana u dan napredovao. Slutili su mu veliku karijeru.
– To je taj državni neprijatelj! Brzo, vodite ga u dnevni boravak, želim da razgovaram sa njim, a ženu zaključajte ovdje u kuhinji dok ne završimo – nabusito je naređivao Živko dvojici milicionera u njegovoj pratnji.
– Šta pričaš to, pobratime? To se malo šegačiš sa mnom? – pokušava Goran da sretne pogled svog pobratima, u nadi da će u njemu pronaći osmjeh. 
Milicioneri ga odvode između sebe, a on, sav onako klonuo, potpuno se predao njima. Samo mu je na pameti da mu ne povrijede Milevu, čiji jecaj čuje, a potom neko od trojice uljeza zaključava vrata za sobom i ona ostaje odvojena od svog supruga. 
Gorana su sjeli za sto i ruke mu sputali opasačima uz nogare stola. Milicioneri stoje iza njega i motre na svaki njegov potez, a preko puta njega sjedi Živko koji je izvadio cigaretu i priprema se da je zapali.
– Ajde sada fino ti nama da odaš sve rusofile sa kojima se tajno sastaješ i kuješ zavjeru protiv ruke koja te hrani.
– Živko… Brate, pobratime moj! Znaš me cijeloga života, kako možeš mene optužiti za tako nešto? Pa zar nismo obojica djeca revolucije? Zar nismo zajedno krvarili u ratu za ovu zemlju?
– Mene u isti koš sa sobom da nisi više nikada stavio! Đubre jedno izdajničko, možda smo zajedno ratovali, ali se za istu zemlju nismo borili. Ja sam ginuo za Jugoslaviju, a ti, što su ti Rusija i Staljin draži od svoje zemlje, treba da se stidiš!
– Život sam ti spasio onomad kada su nas četnici opkolili, nosio sam te dvanaest kilometara na plećima kako bih te doveo do ambulante i ovako mi vraćaš. Pa šta je to, crni Živane?
Jedva što je stigao da završi rečenicu, kada se na njega spusti šamar njegovog pobratima. Proključa sve u Goranu, pokuša da se oslobodi stiska sa namjerom da zgromi svog tlačitelja.
– Kopile jedno! Zdrobiću te!
– Nećeš ti više nikoga drobiti, Gorane. Ima sada naša majčica, Jugoslavija, za takve kao ti fino mjesto gdje će te naučiti kako se voli domovina. Drobićeš tamo po čitav dan, ali ne mene već kamen – zacereka se – ako želiš opet ženu da vidiš, bolje odaj svoje pajtose, inače će dijete da ti se rodi kao siroče, a ova tvoja nesrećnica poželjeće da se nikada nije rodila i prokleće dan kada je pošla za tebe. Ne može više ova zemlja u njedrima svojim čuvati guje izdajničke.
Bijes ključa u Goranu, ali svjestan je da se mora obuzdati, ne radi se samo o njemu. Odgovoran je sada za još dva života.
– Sve ću potpisati, samo mi obećaj da ćeš voditi računa o mojoj Milevi. Ne dozvoli da se njoj šta desi, važnija mi je od života.
– Da nećeš, možda, predsjedničku vilu da joj obezbijedim? Za ženu izdajnika, ha, fino si ti to smislio. Vidim ja, pobratime, da su tebi te ruske ideje skroz mozak isprale. Dobro će biti ako uspije stan da zadrži. Zna se dobro kako treba sa porodicama izdajnika.
– Nemoj, Živko, ako Boga znaš! Nemoj, sina ti tvog, Sretena! Imaj milosti, pa pobratimi smo!
Zakrvaviše se islednikove oči. Trgao je rukom ka futroli, i već narednog trena držao je svoj pištolj uperen u Gorana.
– Sina da mi više nikada nisi spomenuo! Boga si našao da mi pominješ, izdajniče jedan! Vidiš koliko ti je mozak ispran, i na njega se pozivaš samo kako bi sačuvao sebe. Kunem ti se da svjetlost dana nećeš više vidjeti, bagro izdajnička! Ja sam tvoj krvnik, ja! Dobro me upamti! 
Par trenutaka je držao pištolj uperen u Gorana, a potom ga uze za cijev i drškom udari svog pobratima po sred lica. Ču se lom kostiju i pokulja krv iz nosa. Goran jeknu kao ranjena zvijer, pokuša da se podigne zajedno sa stolom, ali milicioneri priskočiše, izvadiše pendreke i pade kiša udaraca na nesrećnog gorostasa. Prestao je bio i da se opire i da ječi. Iz kuhinje je čuo zapomaganje svoje žene. Za to vrijeme je Živko je očistio krvavu dršku svog pištolja i vratio ga u futrolu, a potom nezainteresovano posmatrao kako njegovi ljudi izbijaju Rusiju iz glave njegovog pobratima. Ubrzo ovaj ostade bez svijesti i on naredi milicionerima da ga povedu sa njima.
– Od sjutra, njegovo prebivalište biće na moru. Prijaće mu malo joda u vazduhu, da mu zaliječi rane, a imaće vremena i o svemu dobrano da promisli – cinično se nasmija Živko i krenu ka izlaznim vratima.
– Druže isledniče, sa trudnicom šta nam je činjeti?
– Otključajte kuju, ionako će bez svog dragog brzo skapati.
Narednog dana, nakon noći provedene u zatvoru gdje nije dolazio sebi, Goran bješe posebnim autobusom sa još tridesetak državnih neprijatelja transportovan na Goli Otok. U njegovom dosijeu stajala je posebna napomena da se radi o tvrdoglavoj osobi kojoj nipošto ne treba vjerovati, i da je njegova rehabilitacija skoro pa nemoguća. 
Mileva je od stresa doživjela pobačaj. Prokrvarila je, i, dok je pokušavala da od nekog izmoli pomoć kako bi došla do bolnice, iskrvari do smrti na pločniku ispred zgrade. Svi njihovi kućni prijatelji i komšije okretali su glavu od nje kao da je zarazna. Čak ni kada je izdahnula niko joj nije prilazio, sve dok odnekuda ne dođe bolničko vozilo i odvede njeno beživotno tijelo. Bila je sahranjena bez prisustva porodice…
Strašnu sudbinu svoje supruge i njihovog djeteta Goran je saznao tek nakon dvije godine, kada u ćeliju do njega bješe smješten jedan njegov kolega iz fabrike. Tog dana kao da se čitavo tijelo dobroćudnog diva okamenilo. Do kraja njegovog tamnovanja, niko nije čuo ni jecaj od njega, mada su ga stražari često prebijali, iako im nije davao povoda za to. 
Devet godina proveo je na tom strašnom mjestu razmišljajući o životu koji je mogao da ima. O svom krvniku nikada nije mislio. Bilo mu ga je žao…

 

***

Iz sna me probudila neviđena buka, kao da se negdje nešto slomilo. Kroz prozor moje sobe promaljali su se prvi zraci sunca – zora je svitala. Zatim se ču majčin lelek.
– Kuku meni, crnoj kukavici!
Kao oparen, ustao sam iz kreveta i trčao ka mjestu odakle je dopirao majčin glas. Nalazila se u dnevnoj sobi. Grlila je mog oca, čija glava bješe klonula na radni sto, i plakala. Na podu kraj njegovih nogu ležao je pištolj. Po patosu se širila crvena mrlja…
– Šta učinje, crni Živko!?

***

Majka bi svakog dana slala mene ili Arsena da nosimo hranu čiča Goranu. Isprva se bunio, potom je prestao sa negodovanjem, i uvijek bi na kratko popričao sa nekim od nas dvojice, raspitujući se kako nam je u školi. Kada sam otišao na fakultet, prešao je da živi sa mojom majkom i vodio računa o njoj i Arsenu.
U jesen kada je došlo vrijeme da i brat krene na fakultet, čiča Goran je poslednji put kliznuo u tamu… Onako neprimjetno kako je to uvijek činio, ali ovaj put da se više nikada ne vrati…

.

 

Aleksandar Obradović

Aleksandar Obradović

Aleksandar Obradović, rođen 22. 11. 1986. godine u Bijelom Polju, Crna Gora. Završio Gimnaziju „Miloje Dobrašinović“ u Bijelom Polju. Diplomirao na Medicinskom fakultetu u Podgorici, odsjek Medicina. Živi u Bijelom Polju.

Predsjednik Međunarodnog udruženja književnih i likovnih stvaralaca „Stihom govorim“. Administrator i kreator web-strane: www.stihomgovorim.com. Koordinator Međunarodnog pjesničkog konkursa za djecu „KRALJEVSTVO BIJELIH RADA“.
Literarni debi imao na Regionalnom festivalu fantastične književnosti „REFESTICON“, sa pričom koja je uvrštena u zbirku festivala „Nevidbog“ (Bijelo Polje, 2013. godine).
Uvršten u zbornik povodom obilježavanja jubileja „Milanski edikt 313-2013“ „KONSTANTINOVE VIZIJE“ (Niš, 2013. godine).
Uvršten u zbornik „MARSONIC 4“ (Slavonski Brod, 2013. godine). Uvršten u zbornik manifestacije „Dani pesme i vina“ (Topola, 2013. god.).
Prva nagrada na Petom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče „Trifun Dimić“ (Novi Sad 2013. godine), u kategoriji kratkih priča autora do 30 godina.
Prva nagrada na Petom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče „Magda Simin“ (2013. godine), u kategoriji kratkih priča autora do 30 godina.
Prva nagrada na Petom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče „Stanislav Preprek“ (2013. godine), u kategoriji kratkih priča autora do 30 godina.
Druga nagrada na Drugom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče „Rade Tomić“ (2013. godine), u kategoriji kratkih priča autora do 30 godina.
Druga nagrada na Sedmom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče „Duško Trifunović“ (2013. godine), u kategoriji kratkih priča autora do 30 godina.
Pobjednik prvog ciklusa konkursa za krimi priče „Pod lupom“ internet portala posvećenog književnosti „PROZAONLINE“.
Pripremljena knjiga kratkih priča „Zaboravljene priče iz Limske doline’’.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*