Alan Pejković: pesme iz nagrađene zbirke („Mak Dizdar“ 2010 – druga nagrada)

Filed under: Mak Dizdar 2010,nagrađeni radovi |

Tolkien i ja

Između Tolkiena i mene ne postoji baš pravo takmičenje.

Puno je prednosti na njegovoj strani.

Ja ne baratam sa toliko jezika, pogotovo ne starih ili egzotičnih.

Ja ne stvaram svjetove već večeri s kojima ne znam šta da radim.

Nisam heroj kao Aragorn ni lijep kao Legolas.

U našem dvoboju samo sam u jednom bolji.

Znam kako Mordor izgleda live.

Primjena književne kritike

Tolkienovi likovi su dokazali da je teško biti Gospodar prstenova.

Život dokazuje da je teško gospodariti i onim prstenom koji dobijemo u određenim životnim svečanostima.

Bez obzira da li steže ili je labav oko prsta.

Sputava nas nedostatak kritickih alatki. Ili neki bolji pristup materiji.

Gimlijev strah

Gimli je došao do prvog šaltera gdje je debela teta mazala nokte. Lak joj se nije slagao s bojom kose.

Rekla mu je da potrebni formular može dobiti na šalteru broj dva u dnu sablasnog hodnika.

Starac, koji je jedva živio ali čiji su pečati imali magičnu moć, rekao mu je da je šalter broj dva trenutno zatvoren i da na šalteru broj jedan može dobiti privremenu dozvolu da ide na šalter broj tri u zgradi broj dva.

Dugo je trajalo izgovaranje ove rečenice.

Gimli se nije bojao velikog, monstruoznog pauka Selobe. Brojao je mrtve orke kao popijene čaše vina.

Sada je počeo nekontrolisano plakati. Sjekira mu se tresla.

Legolasova svakodnevica

Legolas je ušao u stan umoran kao pas koji otresa kapi kiše sa krzna.

Odložio je mokri tobolac u kadu. Da se cijedi za sutra.

Pristavio vodu da skuha par hrenovki.

Otvorio pivo i zabrinuto pomislio na pivski stomačić.

Kompjuter ga je već pozivao na večernju avanturu.

Legolas se ulogao u svijet koji mu više paše.

Arwen rezonira

Dala sam ti svoju besmrtnost.

Možda bi ipak manje boljelo da si mi uzeo samo himen.

Uvijek reagujem ishitreno.

Ironija I

Sve ork do orka,

Izašli iz svojih bivaka.

Urug- Kai je naglo otputovao na sjednicu

Vijeća za implementaciju mira.

Kolekcionar

Pitam se kako je skupljati jutro po tvojim očima,

Bademe prosute po mokroj kaldrmi, noć zavučenu u nenadan bljesak,

I treptaj, kao napad nesanice u okovima sna. Dio si moje kolekcije.

Žurba noći završava u tromom pogledu, sjećanje, kao znamenje na otvorenom nebu,

I horizont nabrekao od zvjezdanog praha, u oku proljeća bademi tvoji dvorska vrata čuvaju.

Ja gledam tunele svjetlosti, ispod snova šutim u prolasku vremena. Čuvam te.

Tvojstvo

U plamenu svijeće nebo ne liči na sebe,

Tražim zvijezdu što stoji samo nad tobom,

Kako da sklopim zvjezdani kišobran?

Mjesec se odao poznatim šansonama,

Iskusni putnik konačno zalutao u labirintu noći,

Tražim dio mjeseca što noćas briljira u Tvom oku.

I kad me ne bude više, i noć se nasmije za kraj predstave

Postojaće ovaj tren, zvjezdana zavjesa skrojena od imena tvoga. Vrsna si šnajderica.

Istina istoga

I kada suza prokopa rovove u mramoru,

i zasjede tuge mrmljaju na svakom koraku,

Moje će srce kucati prazninom sata.

Ljubavni penal

Ekran blješti. Dvadeset dva razularena muškarca prate loptu koja se nelogično kotrlja. Devedeset hiljada ljudi na stadionu čini isto.

Mislim na raskopinu na zelenom travnjaku, na raskršće na kojem sam ostao, grumenje zemlje se cijedi kroz trepavice, kao kazneni udarac miluje me dan bez tebe.

Pahulja

Izranja iz kože, tvoj lik, spomenik dodiru

Između freske i tetovaže, mala ikona bez svijesti.

Osmatra horizont plavetnih rubova. Zima pokriva oči,

Lunjo, Maza na tv-u koji se gasi.

Tama mjauče, daleko od tebe odzvanja zagrljaj, vagon zvijezda istresa Bog.

Bijela njemoća, tamni prozori izigravaju gardu, ja drobim ljubav u napitak za veče.

Za prolaz vremena.

Neka proteče, neka pomete, neka se kreće. Panta rei, čovječe.

Ljubav, pahulja, praporac dodira.

Ogledalce…

Potez četkice je odavao krajnje bodljikavu orbitu. Nježnost u maskirnom odijelu.

Ruž marke Kalašnjikov otklanja baš svaki rizik istine.

I Narcis te dodiruje

Kurcem s druge strane ogledala. Uživaš. Tako divno uokvirena.

Anarhija ljubavi

Možeš ti rasipati poglede bez ikakvog reda.

Vrištati kad bi trebala uzdisati.

Možeš ti tugom krpiti radost. Radost umakati u monotoniju. Sve to kandirati konfuzijom.

Ljubav je red koji ne možemo shvatiti. Uzročno-posljedična anarhija.

Sposobnost iluzionističkog pristupa

Vješto je skrila upornu kap gnoja

Tonom šminke neodređene cijene.

U make-up dvorcu lako je preslušavati

deficit duše

kao koračnicu.

Ja sam najbolja na svijetu.

Ti si ekspert

Bio sam ti otirač za lanjski snijeg.

Ljubav je riječ sa previše definicija.

Ti si znalac i nikad dovršiti rječnik nećeš.

Ljubav na svakodnevnom svjetlu

Kako mrviš ovu večer?

Padaju li dragulji sa neba u tvoje krilo? Na svečanu haljinu?

Ili kiseliš noge u lavoru? Nakon teškog dana?

Štikle, sve i da hoće, ne mogu nikako ostati u okviru moje fantazije.

Pitam se

Hoćeš li biti ona ista pahulja kad me vjetar dobaulja do tvojih granica?

Hoćeš li kritički sagledati kroniku traženja, ispipati oltar čekanja, zaglaviti se u arkivu molitvi?

Hoćeš li se nasmiješiti kristalnosniježno, obrisati moje dileme u zamahu ruke?

Hoćeš li ćutati kao u drugorazrednom filmu? Pričati neprestano? Hoćeš li biti kao bug u mom operativnom sistemu?

Hoćeš li me podsjetiti na ljubav šašavu od nedostatka vremena?

Hoćeš li se okrenuti za svojim greškama ili čekati da ja napravim nove?

Bićeš potpuno nestvarna u razmjeni pogleda. Ja i ti, taoci.

Ti dolaziš

Nenametljiv korak, tih, karakterno sličan svitanju na rijeci

Odmjeren smiješak, ni prejak, daleko od preslabog

Ne žuriš, ne pokazuješ radost

Tek blistava pretpostavka, negdje duboko, u izazjeničnom bunaru,

Nadmoćno ćutiš, diktiraš ritam, neznatno meka

Između ždralova i labudova

Pritjerana u tjesnac nesuvislih pitanja

Tvoje ime postaje daljina.

Morska I

Uvala neba me zove da stanem, da oslušnem

hvalospjev dosadi,

kao zrno mramora zaboravljeno ispod srca

Brišem brzo sve što je bilo,

par mjesečevih mijena, trofej za trofejom pliva u moru.

Noć ne prestaje ispod srca.

Noć s Tobom postaje tvoja noć, sunce u ofanzivi, mamim te da večeras baš moje tijelo rastrgneš.

Radjam se u ustima tvojim.

I ništavilo postaje mandarina ispala iz tvoje kose.

Budan sam od iznenadne igre svjetala, lampe prolaze glavom,

Šaljem ti izaslanike, šaljem ti plaćenike, legionare na iskričavom nebu.

Uvala se povukla u kap na mojim usnama. Ne kapiram ali se dešava.

Ti si tu, mramorna iskopina iz predgrađa srca. Ti si hronika svega bitnoga.

Morska II

Jedan gaca kao po jajima i mršti se

Na svaki poljubac oštrog kamenja.

Jedna se baca vrtoglavo kao lavica koja brani mladunčad.

Drugi se dodiruje po tijelu

tražeći mlaku simbiozu sa životvornim likvidom.

Druga razmišlja o svom toplesu.

Treći je siguran, kameno postojan. Koljena mu nimalo ne klecaju.

Treća gleda u daljine,

prebirajući po prstima školjke kao minijaturne rane.

Ljudi ulaze u more.

More nije provod.

Sizif II

Gledao sam dva tenisera u akciji.

Loptica je vrištala prelazeći mrežu u agoniji.

Osmijeh je titrao na njihovim licima,

Između udaraca.

Našli su zadovoljstvo u Sizifovom poslu.

Morska III

Debeli brkati muškarac, muškarčina u svojim očima,

je odložio aktovku ad acta

brzinski skinuo odijelo

koje ga je stezalo kao srednjevjekovna sprava za torturu.

zamijenio ga je drečavim Speedo gaćicama

koje su nepošteno i bez njegovog pristanka pravile koncentrične krugove stezanja

Gladio je hlad ko vrelo tijelo svoje mlade sekretarice.

Mala plavokosa djevojčica se brčkala u plićaku,

Zaštićena mišićima za plivanje jer se djeca moraju od svega štititi.

Skupljala je pužiće i čudila se zašto je podsjećaju na dom.

Suzom je otvorila školjku doletjelu iz debelog hlada.

Među njima ništa zajedničko.

Sem radosti mora.

Pjesnička posla

Razumijem da čovjek pokazuje blagi interes za sopstveno mjesto rođenja.

Ali, zašto je toliko pjesnika fascinirano planinama?

Razumijem da svako ima svoje omiljeno biće.

Nemam pojma šta toliki kurjaci rade baš u poeziji.

Ja

Ispod sivih ponjava, negdje iznad ličinki

Premazan voskom, jodom, svim bojama.

Borac iščezle imperije, solista teškog kalibra

Kurjački ljut, saobraćajac ćorsokaka

Dadilja nevažnih ideja, sakupljač kužnih godina.

Jogunasti satir, krtica bez čula orijentacije.

Lajav kao pokvaren megafon.

Prljavi klokot jednog izbrisanog krajolika,

Ja sam… drob svijeta.

Paradoks javne žene

Ona je blistava retoričarka.

Iz njenih usta bubnjaju metafore, metonimije, litoteze i još neukroćena stada drugih stilskih figura.

Baš kao da centrifugira svoje protivnike u debati.

Poslije programa žuri kući da mužu brzinski opere čarape na ruke.

Ona je javna žena u medijskom prostoru.

Političar sluša Indexe

Stajao je na balkonu ko najljepši cvijet,

Kao da je dio krošnje i muzike te,

žmirkao je u zubato sunce kopajući nos.

Prst mu je ličio na bager.

Bio je slika i prilika apolonske produhovljenosti

I dionizijskog hedonizma.

Umjetničko djelo

Na spužvi je naslikala cvijet

Deterdžentom za pranje suđa.

Muž, zaokupljen sobom,

Nije vidio njen portret u ovoj mokroj fresci.

Poetika doma.

Razmišljanje jedne supruge

Pitam se zašto auti tako često nose ženska imena?

I da li voli Octaviu više nego mene?

Ja se crvenim samo poslije seksa, Octavia je vatrena uvijek.

Crvena je boja ljubavi.

Octavia zvuči kao lik iz tragedija i mnogo je brža od mene.

Ja zvučim kao ne.

Lovac

Stupa ulicom, soldatski siguran. Oči blješte. Žmirka.

Prorijeđene vlasi, trideset i kusur. Nema vremena za bolju budućnost.

Fotografski snima sve što se kreće. Izložba mladog mesa. Klišeji zveckaju u džepovima.

Kompleksi plešu između redova.

Prolazi dobro u svome Mercedesu. Trendove prati, mišljenja baca.

Nudi magičnu noć.

Političarska

Daj sjedi na drveni doksat, odmori dušu napaćenu, opusti mišiće

I istresi iz sebe neophodni dodatak lokalnom reljefu.

Samo prestani pričati.

Poetska simbioza

Pjesnik je mrtav.

Kritičar je objašnjavao ozbiljnim glasom

da je pjesnik stvarao i za buduća vremena ističući njegovu nesumnjivu veličinu.

Pjesnikova supruga se fragmentarno sjećala pjesnikove impotencije

i sasvim se neprimjereno pitala,

koliko često će se kritičar penjati na nju

u ovim izmijenjenim okolnostima.

Nemoć

I šta… Ljudi smo, kaže neko gore.

Moderne helebarde sijevaju, cijepaju, vade nas iz trulih panjeva.

Mi stojimo, recitujemo, davno izvučene molitve, ovlaš naučene.

Stvaramo ikonografiju.

Novo doba uživa u kožnim foteljama i tačkastim kravatama. Krivi smo.

Suza radosnica

Bio sam na putu.

Na wc-šolji se nahvatala ozbiljna fleka od kamenca.

Lijepo je znati da sam bio odsutan.

Zadovoljština

I can’t get no satisfaction

gledajući reprize Boljeg života

u znatno gorem životu.

Šta je fatalna greška moje strukture?

Velovi

Skidao sam ih, nadajući se putu u središte neba.

Kao pripravnik na magičnom točku kad krene orbitom nejednačina.

Trgao sam ih životinjskom brutalnošću strasnika,

Zatvorskom željom da rešetke igraju rumbu.

Bacao sam ih kolekcionarskom slašću Australopiteka.

Primitivna potraga.

Masturbacijska mudrost

Svršio sam.

Gustu bijelu spermu obrisao toaletnim papirom sumnjivog kvaliteta.

U prolazu ka wc-šolji, manirom čovjeka koji ergonomski iskorištava pokrete,

sam istim papirom obrisao prašinu s donekle prljavog poda.

Baš jednostavno sam spojio život i smrt.

O autoru: Alan Pejković rođen je 1971. godine u Banjaluci. U Švedskoj dobija tri univerzitetske diplome: MA u engleskom jeziku i književnosti, BA u historiji religija te diplomu za gimnazijskog profesora  švedskog i engleskog jezika. Trenutno završava doktorat na katedri za američku književnost u Uppsali sa disertacijom koja tretira liminalne figure roda i spolnosti u suvremenom američkom romanu. Pored doktorata bavi se pisanjem, prevođenjem i recenziranjem. Dosad je surađivao sa časopisima Treći Trg, Re, Žena 21, časopisom „K“, Odjek, Plima, Sarajevske sveske, Ulaznica, Bosanska Pošta, Sent, Balkanski književni glasnik, Pro Femina, Zarez, Avangrad i drugim časopisima i novinama u regiji. Redovno piše za E-novine, portal Buka i Peščanik. U Švedskoj je objavljivao poeziju u književnim časopisima te teoretske članke. Poezija mu je također objavljena na engleskom u australijskom časopisu Philament. Za zbirku Kakav hobit, takav insan je dobio drugu nagradu Maka Dizdara na manifestaciji Slovo Gorčina u Stocu 2010. Za bibliotekarsku službu Švedske recenzira knjige sa područja bivše Jugoslavije te knjige iz područja humanističkih nauka. Preveo je knjigu Midhata Ajanovića Portret nacrtan ugljem i kišom na švedski jezik, kao i nekoliko priča drugih autora. Ove godine mu izlazi knjiga o sponi američke fikcije i popularne kulture. Živi s obje strane famozne granice EU-a.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*