Aida Šečić Nezirević: U dimu Sarajeva (Prix d’excellence Foruma Žena Mediterana iz Marseja 2012)

Filed under: nagrađeni radovi,Prix d'excellence 2012,region |

rat2Bilo je proljeće, ali sve je mirisalo na svježu, proždrljivu smrt. Puzila je, podmuklo i tiho poput zmije, bojeći ulice u tamnocrveno i oblizujući dugim, otrovnim jezikom sve što dotakne. Te godine, tog aprila 1992. demonstranti, žene, djeca, omladina, studenti, penzioneri uzalud su preklinjali za mir. Uzalud. Stali su tramvaji, stali su liftovi, stala su srca mnogih koji nisu mogli da podnesu podjelu svoga grada.

Te godine, tog uprkos svemu obeharanog proljeća, moj muž i djeca napustili su Sarajevo. Zadnjim autobusom prije potpune okupacije grada. Blizancima je bilo bilo jedva četrnaest godina, bili su visoki, štrkljavi i preplašeni. Na jež ošišane kose, pokoja bubuljica, lijepi, zdravi zubi. Samo smo ih njihov otac i ja mogli razlikovati. Kreni s nama, mama, molile su njihove velike, crne, preplašene oči, njihovi još dječiji glasovi. Lomila sam se. Kidala. Nisam mogla zamisliti da ostavim svoju već polupokretnu majku, svog brata i dvije sestre, svoj grad i zemlju. Neka, djeco, neka, šaputala sam grleći ih. Neće ovo dugo trajati. Trudila sam se da mi glas zvuči uvjerljivo. Ne znam jesu li mi vjerovali. Odvojili su ručice od mog vrata tek kad je vozač najavio polazak. Pogledah oko sebe. Mnogo ih je bilo, mnogo. Zagrljaja i sklopljenih ručica. Vriskova i suza.

S jednom razlikom.

Ostajali su uglavnom očevi. Odlazile su uglavnom majke.

Moj muž, otac koji je odlazio, jedan od rijetkih a možda i jedini u tom autobusu, sve je vrijeme ćutao. Vjerujem da se potajno prezirao. Vjerujem da se osjećao kukavicom. Nije me molio da krenem s njima. Nije to ni spomenuo. Nisam očekivala, nisam ni mislila ići, ali ipak, ipak…Osjetila sam podmuklu žaoku bola i poniženja. I nekakve nejasne, neshvatljive, prigušene tuge.

Rat je bio samo povod.

Davno prije nego je počeo, zaratili smo, nekako tiho i podmuklo, nas dvoje. Lijepa i mnogo mlađa plavuša bujnih grudi, njegova radna kolegica, stala je između nas kao barikada. Šaputalo se, ja nisam vjerovala. A onda sam ih vidjela. U nekoj maloj starogradskoj ulici. Neke tople ljetne večeri. Zagrljene.

 Nisam spavao s njom, lagao mi je sutradan, bio je to samo poljubac. Uredu, rekla sam mu tiho, odsječno i naizgled hladno. Nikad nisam voljela patetiku. Ni suze, ni drame, ni kajanja. Ostali smo u braku, u istoj spavaćoj sobi. U prividnoj, u providnoj, u lažnoj «samo zbog djece» sreći. Bez nježnosti, dodira i suvišnih riječi. Bez seksa. Mada se kleo i plakao i ponavljao kao papiga da je bilo samo jednom. Samo jedan poljubac.

Uzalud.

U mojim je očima taj čovjek, taj otac moje djece kojega sam nekad obožavala, sad bio neugledan, jadan, sićušan poput miša. Nepovratno sam ga prezirala.

I zato sam stavila tačku.

Tako su, proljeća 1992, otišli bez mene. Moj muž i moja dva mala, mila crnomanjasta sina. Dječaci su mi mahnuli, stisnuti jedan uz drugog na izlizanim sjedištima, nacrtali po jedno ljupko srce na staklu i nestali. Iza autobusa koji je odvezao moje mališane ostala je crna velegradska prašina koja mi se uselila u patriotska pluća, u balkanske grudi, i gušila me noću u vidu pobjesnjele mačke. Doktor je rekao da je moja astma na nervnoj bazi. Psihosomatska. I da će nestati čim se opustim. Čim se oslobodim stresa. Bilo mi je smiješno. Ja sam funkcionerka u ministarstvu, doktore, rekoh u sebi. Ja nisam htjela da perem suđe u Americi. Ili, još gore, stražnjice bogatim, dokonim, zlovoljnim babama. Da se ponižavam. Nisam. Jer ja ovdje imam sve. Sve. Posao. Stan. Snažni patriotizam. Dostojanstvo. I prokletu bijesnu mačku u prsima, kao kućnog ljubmca. Kao društvo za igru. Za razonodu. Mačku koja cvili i jauče u četiri ujutro, kao da želi da se pari. Kao da je februar. A ljeto je. Ljeto. Dugo, toplo i crveno. Ljeto prekriveno živim zelenim lišćem i umrlim komadićima kože i kose na drvetu. Kraj moje zgrade, baš ondje gdje je pala još jedna granata. Ondje gdje je bio masakr. Ispljunem mačku svakog jutra oko pet, uz pomoć čaja od ko zna kojih sasušenih trava. Lijekova slabo ima. Onda čekam da opet zaspim, makar do šest, ali malo kad mi uspije. Vrtim se, okrećem, a onda ustanem i sjedim na stolici za ljuljanje. Smiruje me. Tu stolicu dobila sam kao vjenčani poklon. Izrađena od drveta boje tamne čokolade, još udobna i lijepa. Nedavno je proslavila petnaest rođendan.

Posmatram rađanje dana i snopove sunčeve svjetlosti koji padaju na skupocjeni starinski namještaj u mome i sada samo mome četverosobnom stanu. Koji sam dobila lično, kao zaslužna funkcionerka jednog od državnih ministarstava. U čijim sam se ogromnim, lijepim sobama, prekrivnim luksuznim tepisima dopremljenim iz Istanbula, Pekinga ili Beča, sad osjećala izgubljeno, maleno, sitno. Ogledalo u hodniku bilo je volšebno, baš kao ono iz Snjeguljice.

Ogledalo, ogledalce moje…najgora majka na svijetu ko je?, pitala sam, a onda stiskala očne kapke i dlanovima uzalud prekrivala uši…

U njihovu sobu nisam voljela ulaziti. Ali sam to, vođena nekom višom silom, redovno činila. Prozori bez zavjesa („Šta ti je, mama, pa nismo mi curice“), uredno posložena tegetplava posteljina (obojica su oduvijek bili uredni, na šta sam bila vrlo ponosna), tamnosmeđi ormari  izlijepljeni posterima njihovih kosatih anoreksičnih hevimetalaca čija me užasna muzika izluđivala godinama („Ok, mama, smanjiću, smanjiću…samo još ovu pjesmu, mooolim te“), isprani blijedosivi itison, muzička linija koja je tvrdoglavo čuvala svoje mjesto – na podu. Amirova gitara. Harunova violina („Mamice, sviraću ti sutra Betovenovu sonatu, ako me večeras pustiš kod Dade na rođendan…“).

Crna odijela sa bijelim košuljicama i elegantnim leptir-mašnama stajala su, mirna i dostojanstvena, u plakaru. Strpljivo su čekala svoj dan. A nisu znala da čekaju uzalud. Jer toliko željena, toliko sanjana, s tolikom radošću čekana mala matura nikad nije proslavljena.

I njihove knjige, školske lektire iz edicija „Bambi“ i „Lastavica“ stajale su uredno poslagane na polici iznad kreveta. Voljeli su čitati. Sjećam se kako su obojica plakali nakon tragedije „Junaka Pavlove ulice“ („Mamice, zar je mali Nemeček baš morao da umre?“), sjećam se kako su me, kao šestogodišnjaci, pitali hoće li i njima doletjeti Petar Pan, ako noću ostave otvoren prozor.

Hoće li i njih, kao Majkla i Džona Darlinga, naučiti da lete…

Nisu se uvijek slagali idealno. Amir je želio nositi dugu kosu. Da bi se razlikovao od Haruna. I da bi nalikovao svojim idolima, hevimetalcima. Kad mu je narasla gotovo do ramena, upitala sam ga: „Imam li ja sina i kćerku, ili dva sina?“ Bilo mu je tada deset godina. Sutra je zatražio da ga odvedem na šišanje. Sačuvala sam, a da mu to nikad nisam priznala, jedan dugi uvojak njegove tamne, valovite kose.

Nisam premještala ništa u toj pustoj sobi. Ni blijedoplave farmerice prebačene preko naslona stolice, ni rokerske časopise nehajno bačene na krevet, ni gomilu videokaseta na radnom stolu. Prašinu sam brisala jako pažljivo, trudeći se da svaku stvarčicu, svaku figuricu, olovku koju sam sam baš morala pomaknuti vratim na njezino mjesto. Brzo će doći, brzo će se vratiti, a onda će me pitati: Mama, gdje je moje naliv-pero?…A gdje je moj album sa sličicama fudbalera…? I ja ću im ponosno reći da je sve onako kako su ostavili.

Da je majka sve sačuvala.

Ali, vrijeme je bilo gladno, vrijeme je halapljivo gutalo moje prazne, samotne, vječno iste dane.

***

Tog jutra stigla sam na posao ranije. Nisam više mogla podnositi prazninu svog velikog stana. Njegove turobne sobe. Ušavši u veliku austrougarsku zgradu, shvatih da sam uzalud bježala.

Jer i ovi su hodnici bili jednako tamni i tihi i tužni i tjeskobni.

Blijedi, sitni portir pozdravio me s poštovanjem. Klimnula sam u prolazu, bez zadržavanja. Priznajem, gubila sam talent za ljubaznost, za osmijeh, za komunikaciju s ljudima. S olakšanjem sam, zato, zatvorila dupla vrata.

Moja velika kancelarija bila je otmjena gotovo kao i moj stan. Teški sto od hrastovine, elegantne stolice, vuneni tepih, umjetničke slike…Mnogi su mislili da smo srećni mi koji tu radimo. Mi, funkcioneri, političari i državni službenici. Da imamo više hrane nego ostali. Više humanitarne pomoći. Više svega.

Bili su upravu. Više svega i više šansi za smrt.

Utonuh u stolicu. Soka i kafe nismo imali, ali pokoju sam cigaretu, preko nekih prijatelja, uvijek uspijevala nabaviti. Privilegija radnog mjesta i mnogobrojnih poznanstava. Pušila sam uprkos astmi. Uprkos besanim noćima ispunjenim kašljem. Cigareta je bila moja jedina, najbolja prijateljica u to vrijeme, prijateljica s kojom sam razgovarala, kojoj sam povjeravala svoje zebnje, tajne, tuge, pokoju radost… Malo mi je ljudskih prijatelja u to vrijeme ostalo. Mnogi su otišli. Neki u inostranstvo, neki u grob, neki na Onu Tamo Stranu. Rijetki koji su ostali u Sarajevu bili su okupirani vlastitim tugama – poginulim rođacima, danima bez hljeba, dugim, predugim redovima za vodu, nošenjem kanistera uz stepenice na dvadeseti sprat. Sretala sam ih ponekad. Pričali su, onako na ulici, na brzinu, kao da se boje da će svakog časa pasti granata. Pričali su svi isto, o tjestenini, leći, konvojima, radioamaterima, loženju vrijednih knjiga. Raspadnuti su brakovi postali pravilo, a ne iznimka. Nisu umirali samo ljudi. Politika i kolektivna histerija ubile su i mnoge velike ljubavi. Majke su odlazile s djecom, očevi ostajali. Bilo je i obrnutih situacija. Kao što je ova moja…

Ali prijateljstava, toga više nije bilo.

Sa žudnjom sam, i ljubavlju, zato, posmatrala dvije jeftine cigarete na stolu. Dvije dragocjenosti. Zapalih jednu, drugu ostavih „za poslije“. Kroz otvoren prozor ulazio je miris drveća. U daljini je pucalo. Bio je već mart. Pomislih na svoje dječake. Nisam ih vidjela gotovo godinu dana.

Jesu li sretni tamo preko okeana?…imaju li prijatelje?…jesu li zaljubljeni?…uče li dobro?…jedu li dovoljno…?

Nedostaje li i njihova mama?

Suze su krenule polako, stidljivo, nesigurno, poput prvih koraka nekog malog djeteta.

Zaplakala sam.

Higijeničarka je ušla lagano, gotovo nečujno. Nije kucala. Vidjevši me, iznenađeno je ustuknula. „Oprostite“, šapnula je bojažljivo skrušeno, kao da se izvinjava za svoje postojanje. Kao da je navikla da bude neprimjetna, nevidljiva.

„Neka, neka“, kazala sam, na brzinu brišući suze. „Samo ti radi svoj posao“.

Ćutke me poslušala.

Posmatrala sam je kako u pravilnim linijama prelazi brisačem po parketu. Naprijed-nazad, naprijed-nazad. Jako, jako dugo. Plave vene iskočile joj na mršavim rukama. Široki i kratki rukavi priproste roze kecelje činili su ih još mršavijim, gotovo anoreksičnim. Lice izmučeno, iscijeđeno, nekako raspucalo, poput suhe žutosmeđe ilovače. Rijetka plava kosa bila joj je vlažna od znoja.

Zastala je da obriše čelo. Ponudih joj vlažnu maramicu – još jedan luksuz iz lanč-paketa, samo za privilegovane – a ona ugleda cigaretu na stolu.

Ugasle joj oči odjednom postadoše sjajne i velike, veće od napaćenog lica.

Gledala je u tanki, duguljasti smotuljak kao ostarjeli gusar u iznenada otkriven kovčeg s blagom.

„Mogu li?“, približila se i upitala plaho, ponizno, ali željno. Nisam imala srca odbiti je. Sjela je preko puta mene. Ćutale smo dugo, svaka udubljena u svoje misli.

„A zašto Vi plačete, gospođo“?, pitala me oklijevajući.

„Onako“, velim ja tiho, „onako, stislo mi se“.

Gledala me očima smirene žene. Toplo, gotovo majčinski, mada smo bile tu negdje, istih godina. Gledala me netremice i ja više nisam mogla izdržati.

Pođoh govoriti.

Riječi potekoše vruće, bijesne i nezaustavljive kao lavina. Kako sam sama. Kako sam usamljena. Nesretna. Kako mi se brak raspao. Kako su moja djeca daleko. I kako se svaki dan kidam, mučim, jedem, razdirem, pitajući se jesam li trebala i ja s njima.

„I ja se to stalno pitam“, uzdahnu ona i suhim usnama gladno povuče još dima. Duboke brazde na žutim obrazima postaše joj još izražajnije.

„I tvoja su djeca vani“?, upitah.

Ona se osmjehnu.

Osmjehnu se i ja znam da, dok sam živa, neću zaboraviti taj osmijeh.

Bio je strašniji od svake suze, svakog vriska, jecaja.

Bio je strašan kao gola, bijela smrt.

„Ne plačite, draga moja gospođo“, rekla je blago. „Nemojte. Vi ćete svoju djecu vidjeti nekad u životu. A ja svoga jedinca nikada, nikada više“.

Pokazala je glavom prema prozoru.

Znala sam da pokazuje ka brdu.

Znala sam i šta je na brdu.

Onda je ustala, ugasila cigaretu, i nekako dostojanstveno nastavila da u pravim linijama briše parket.

Naprijed-nazad, naprijed-nazad, naprijed-nazad, naprijed-nazad, naprijed-nazad…

Od tog dana, kad god mi je teško, otvorim prozor i pogledam Tamo.

I bude me stid da plačem.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*