Dvanest sati i trinaest minuta, pokazivao je.
Na poklopcu ugravirano: za petnaest godina rada.
Tehničke karakteristike sata su da kuca na puls, a može
raditi četrdeset osam sati bez pulsa, nepotrebna potrošnja baterija,
solidan kaiš i poznata marka daju mu određenu materijalnu vrijednost.
Svak je uzeo ponešto, čizme, čuturu, jaknu, a ja sam skinuo sahat.
Znači, leš sa čije ruke sam ga uzeo više od dva dana bio je beživotan.
Nosio sam ga uraru; pregledao ga i kaže: sve je ispravno.
Stavim ga oko ruke – neće da kuca. oko njegove ruke kuca.
Mislio sam ga čak i prepraviti
da umjesto na puls radi na baterije, ali ne može.
Odnesem ga drugom uraru – ista priča: na njegov puls kuca,
a na moj ne može. „Kao da ljudsko nisi biće“, reče mi.
O autoru: rođen 1980 godine u Mostaru, radi kao profesor bosanskog jezika i književnosti, dobitnik Ratkovićeve nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis mladih autora sa prostora bivše Jugoslavije za 2008 godinu, dobitnik mnogih poetskih priznanja od kojih se izdvajaju Ulaznica 2008,Zrenjanin, Vojvodina. Nagrada univerzitetskih profesora na svjetskom festivalu mladih Castelo di Duino, Trst, Italija. Objavljivao u zbornicima radova i književnim časopisima. U septembru 2009. pod pokroviteljstvom Ratkovićevih večeri poezije objavio poetski prvijenac: „ Ljudi poslovice.“Pozija prevedena na italijanski, engleski i slovenski jezik.
Pročitajte i:
3 comments
U tim godinama pisati ovakve glupost je sramno, sve se ovo se moze spakovati u jedan stih.
Toliko je glupo da sam ostao bez teksta
Ojjj..majko mila..:((
Profesor jezika a piše sahat(što je apsolutno neispravno)..i onda kaže kako ga je nosio uraru(na popravak). Pa valja se sahat nosi sahajdžiji!!
Žali Bože truda!!
Comments are closed.