Abid Jarić: Nečastivi (“Susreti Zija Dizdarević”, Fojnica 2010 – Treća nagrada)

Filed under: Fojnica 2010,nagrađeni radovi,region |

            kaseta-vhsVidi li ti ovo, majko?, muklo upita Lakan i dugim snažnim prstima prođe kroz još prilično gustu kosu.

Bika Strugareva je sjedila  na kauču tik do Lakana i bez ijednog pokreta i dalje gledala u pravcu televizijskog ekrana kao da on i nije prije nekoliko trenutaka pritisnuo dugme STOP na videorekorderu i onemogućio da se neviđeno čudo i dalje odvija na ekranu televizora Grundig lux uvezenog iz Njemačke i kupljenog u Karstadu na Marienplacu u Minhenu, srcu zemlje Bavarske. Lani, u vrijeme oko Nove godine, prije nego što će se Strugar, zvani Bauštelac, zauvijek oprostiti od bajernskih bauštela i skrasiti  u zavičaju s pristojnom njemačkom mirovinom  sobom je donio i ovaj televizor. U selu je bilo još Grundiga, ali nijedan nije bio kao ovaj: crn, potpuno crn kao najcrnji vrag, sve crno: i ekran i okvir i dugmad, sve mrko da mrče ne može biti (govorila bi kuma Kumrikuša). Kad su ga radoznali u selu pitali je li mu bilo žao platiti tako skup televizor, jer i drugi iz sela su u Njemačkoj, ali im nije ni naumpalo da tako nešto urade, Strugar bi s puno ponosa odgovarao svima na isti način.

Njemačka je majka kurvama, lopovima, pijanicama, emigrantima raznih boja, ali je i maćeha poštenom čovjeku. Za ovih trideset pet godina iskopao sam toliko kanala po Bajernu pa da ih je bilo sve premjestiti u Minhen i napuniti vodom, ne znam da li bi Venedik mogao Minhenu politi na ruke. Trošim pare i tako osvećujem mojih trideset pet godina koje sam ostavio po bavarskim kanalima.

A da vam kažem, noći su mi bile najteže. Tvrd krevet, znojna tijela oko mene, smrad bijelog luka i lozovače štipao bi za nos. Nas dvanaest u kontejneru i svako sa svojima navikama u snu. Jedni žvaču nesažvakano jer ih je san prevario i zaspali su prije nego što bi progutali posljednji zalogaj. Drugi stenju i dozivaju kapa da im objasni koliko još duboko treba kopati ono što je već jedanput iskopanao. Gago, najstariji među nama, inače najšutljiviji, raspričao bi se kao da je pola dana, a ne vrijeme u kojem su zaspali i oni koji su i bez kuće ostali. Pričao je, brate, o svemu i svačemu samo ne o onome što bi budan čovjek mogao razumjeti. Započinjao bi Jugom a završavao tugom. Između bi se najčešće mogle naći riječi: Glibine, Bokorov trn, vedrina, čajuša, pa onda: bijeg, logor za emigrante, zakletva, pismo, suza, utjeha, spas. I sve tako i sve redom. Nastojao sam iz njegovih riječi sklopiti neku smislenu priču, ali za sedam godina koliko smo skupa proveli u kontejneru to mi nije uspjelo. Znao sam i zoru budan dočekati ne bih li uhvatio bar jednu pametnu, ali uzalud. Gago bi pričao, ali ništa ne bi kazao. U posljednje vrijeme nisam više obraćao pažnju na Gagina noćna laprdanja jer sam shvatio da u tim njegovim šiframa niko živ ne može otkriti nešto što bi se moglo povezati sa zdravim ljudskim umom, ali sam počeo razmišljati kakvo je to ljudsko biće koje može po cijeli bogovetni dan šutjeti kao da si mu usta napunio olovom, a noću se tako raspričati da, ako prije njega nisi zaspao, možeš biti siguran da ti to kasnije neće uspjeti makar prebrojao  nožice svih ovaca koje nam je dragi bog ostavio na ovome lijepom svijetu. Kakav je ovo svijet, pitao sam se? Kakvi su ovo ljudi pa najšutljiviji među nama najviše noću priča, najmršaviji i noću žvače nesažvakano, najhitriji spava kao okamenjen jer se do zore ne pomjeri na svom ležaju? Ne živimo li mi u svojoj koži dva, tri pa i više života i koji je onaj pravi? Onda bi mi u pamet dolazili moja Bika pa moj Lakan i Rudanka. Tako su se  iz noći u noć u mom životu izmjenjivali  samo četiri lika. Gago o kojem nisam znao ništa, moja žena i dvoje djece koje sam viđao jednom ili najviše dvaput godišnje. I tako sam naučio da ne spavam. Sklopio bih ja oči i činio sve da drugima i sebi pokažem kako sam u dubokom snu. Najprije bih u snu imitirao Grahorovo hrkanje jer mi se ono, onako kratko i isprekidano kao da djetlić udara kljunom u bukovo stablo, činilo najprikladnijim za uvod u pravo hrkanje. Onda bih  oponašao Krljana, dvaput dugo jednom kratko, i oko ponoći ja i Luč gotovo bi se na isti način oglašavali. Poslije ponoći za Gagom sam ponavljao sve one riječi koje pametnu čovjeku ni u snu ne bi naumpale.  

          Doktoru sam ispričao sve. On mi nije rekao ništa. Utješio me da se trebam nadati da će sve proći kad promijenim sredinu i kad se vratim tamo odakle sam došao. A kad mi je na kraju preporučio da bih se trebao družiti sa što više različitih ljudi, ja sam odlučio. Kupit ću najskuplji televizor koji budem našao u Karštadu. Tako je i bilo. Devetnaest crnih Grundiga kupio je jedan Turčin za svoj restoran negdje u Anadoliji. Ja sam uzeo dvadeseti. Posljednji.  I vratio se odakle sam i došao. Doduše, ja još uvijek nisam usnio, nema više ni Gage, ali su sa mnom  Bika i moj Lakan.”

Ko zna koliko bi još puta Bauštelac pričao svoju tužnu životnu priču da ga u tome, prije tri, dana nije spriječila smrt.

Vidi li ti ovo majko?, ponovo upita Lakan.

Vidim, kako ne bih vidjela, nisam ćorava kod očiju, pomalo osorno odgovori Bika.

Zatečena onim što je maloprije vidjela, Bika je spustila šake u krilo i palčevima plela neko nevidljivo pletivo. Tako je činila uvijek kad je trebala donijeti neku važnu odluku.

Ovako ćemo Lakane, Bika je iznenada primakla usne sinovljevom uhu i nešto mu dugo šaptala.

           Dobro majko, učinit ću to. Svakako sutra imam nekog posla u Gradu.

Prije nego što će leći u krevet, Bika je kasetu zavukla duboko u ormar među njeno mladinsko ruho koje stoji i danas na istom mjestu kao i onoga dana kada je došla za Strugara. Zatim je legla iako je znala da te noći ni trenutka neće usniti.U neko doba noći pružila je ruku visoko iznad glave, prstima napipala poznati okvir slike sa svoga vjenčanja, izvježbanim pokretom skinula je sa eksera i položila je ispod kreveta.

Tako ti i treba, gorko procijedi. Zar misliš da ja ne znam za sve tvoje njemačke kurvarluke u ovih trideset pet godina. Znam i za Slavonku kojom si živio godinama dok te njen sin nije izbacio iz njihovog stana jer si mu u jednoj svojoj besmislenoj priči povrijedio uspomenu na umrlog oca. Morao si se vratiti u onaj svoj kontejner na baušteli i jesti hranu iz konzerve dok se nisi uvukao u krevet onoj Eli, pijanduri koju je cijeli Hauptbanov poznavao kao svoj istrošeni novčanik Znam i za Bilu Zahumku kod koje si se iskradao dok si posljednji put boravio na urlaupu mjesec dana, tobože među svojima, trošeći dane u Sedlarevoj birtiji u selu, a noći u postelji one uspaljenice.

           Znam i to da bismo nas troje ovdje bili više gladni nego siti pored svih tvojih maraka zarađenih po bajernskim gradilištima da ja nisam kopala i sijala i u bucatu vodu na leđima nosila sa Pribilskog vrela da nam stoka u vrijeme nesnosnih vrućina ne bi pocrkala.A kad se Rudanka udala pisao si mi da je ona moja briga. I za njeno ruho ni feninga nisi poslao. Morala sam svu ušteđevinu potrošiti kako ne bih osramotila Strugarevu kuću. I što misliš zašto je Lakan ostao neženja. Vrijeđao si ga govoreći mu da nije muškarac jer ne može sebi naći ženu. A on je, ustvari, svo vrijeme bio svjestan promašenosti našeg braka. I plašio se činjenice da bi se i njemu moglo nešto slično dogoditi.

          Nije ti bilo dovoljno svih ovih pedeset godina muke otkako smo zajedno, nego mi se i mrtav ukazuješ. Uvijek jednako i sa istim riječima kao one noći kad si se vratio iz Sedlarove birtije pijan i ujedajući me za srce govoreći: Trošite moju muku koju sam ja svih ovih godine sabirao po njemačkim kanalima. Uživate gospodski. Boga molite da što prija crknem pa da vam ostane penzija. Ali, pazite. Ja sam poput nečastivog. I poslije smrti ću vam se vraćati da vidim kako živite s mojom mukom. I može li vam biti. Fali li vam štogod, da vas priupitam.

Bika  gorko zaplaka kad se na Peruškovom plotu oglasi prvi pijetao.

Lakan je Mustafu Mala zatekao u ateljeu. Fotku su se u ušima još uvije miješali svi sinoćnji pijani glasovi, a u glavi je brujalo. Međutim, Mustafa Mal, zvani Fotko, bio je pravi profesionalac u svom poslu. I ovoga puta, uprkos strahovotoj glavobolji, ljubazno se nasmiješio mušteriji, rukovao i blago naklonio u maniru krajnje pristojnosti.

Kojim dobrom Lakane? Kako je majka? Je li kaseta uredu?, dočeka Fotko pridošlicu s nekoliko pitanja.

          Da li je dobro ili nije, ne znam. Lakan se lijeno premjesti s jedne noge na drugu ne dižući pogled sa zamišljene tačke na podu.

          Znam ne može biti dobro, moj Lakane. Otac je. Kad ti draga stvar iz kuće nestane nije lahko, a kamo li glava kuće. Ali, šta ćeš. Svi smo mi u volji Uzvišenog, blago uzvrati Fotko. Nego, je li kaseta uredu?

Uredu je, samo

Znam, teško je gledati sve to, ali kad vrijeme mine bit će ti drago da je imaš.

         Što smo tražili to smo našli, majstore. Nizašto ti nisi kriv, samo…

Posao je kod mene na prvom mjestu Lakane. Priznajem, ni ja se dobro ne osjećam dok snimam sahrane, ali posao se ne može birati iako su mi svadbe draže. Pa sve nešto mislim: Hoću li ja uskoro ponovo tvojoj kući, ali drugim, ljepšim povodom?Valja li se što iza brda Lakane?

Valja, valja moj majstore, nego

Neka, neka, nikad nije kasno  I sam sebe tješim time. Valjda ćemo i nas dvojica dočekati taj naš suđeni dan.

Hoćemo, hoćemo, ali…

Evo, nas dvojica pričamo kao stari poznanici, a u životu smo se susreli samo nekoliko puta. Čini se da smo srodne duše. Nego, Lakane imaš li ti smisla za kakvu umjetnost?

        Nemam, ali sam htio reći….

Hoćeš mi reći da kupoprodaja stoke nije umjetnost. Lakane, skromnost već poodavno u ovom svijetu nije vrlina. Umjetnost je to moj Lakane, itekakva. Obojica znamo za onog čovjeka koji je svoje ovce prodavao samo po mraku jer je mušterija jedino tako mogla opipati stomak životinje umjesto leđa.

Mustafa Mal je u razgovoru sa Lakanom Strugarevim pokazivao neobičnu nervozu. Nije uobičavao prekidati ljude u razgovoru, ali ovaj put to je činio često i s namjerom. Fotko se plašio i pri pomisli da će ovaj čovjek izreći rečenicu od koje se užasavao ova posljednja dva- tri dana. Ona je mogla upropastiti njegov ugled majstora umjetničke fotografije ne samo u čaršiji, nego i šire. A pažljivo je montirao materijal na kaseti sa Strugareve sahrane. Ako je i napravljena neka greška onda je to mogla biti neka sličica u kojoj lice ne odaje likove, nego neki pokret, stas ili odijelo. Pažljivo je pregledao cjelokupni materijal nekoliko puta i ni jednom se nije vidjelo Strugarevo lice. Prema tome, zaključi još jednom Fotko gledajući pred sobom zbunjenog Lakana, ako nema lica –  nema ni čovjeka, a Strugarevog lica na montiranom materijalu nije bilo.

Cijelu noć majka i ja smo budni proveli, a zoru smo dočekali kao da smo spavali tri dana i tri noći. Ni riječi nismo progovorili, jer ono što smo vidjeli na kaseti samo po sebi govorilo je više od bilo čega. Otac je  na svojojj sahrani sam sebe spuštao u vlastiti grob, gotovo ispovijednim tonom u glasu obrati se Lakan Mustafi Malu.

Znači, ipak si pogriješio, prosikta nešto u Fotku. A toliko si se trudio. Ta prokleta baterija koje crče na samom početku snimanja kriva je za sve. To ti se nikad nije desilo, ali jednom đavo dolazi po svoje. Pa, šta si poslije svega trebao činiti? Jesi li trebao vikati: Ljudi, izvinite baterija mi je otkazala, ne mogu dalje snimati i sve njih upozoriti kako je Mustafa Mal svoju  reputaciju majstora umjetničke fotografije bacio pod noge! Zato si nastavio raditi sve ono što bi svaki normalan čovjek na tvome mjestu uradio. Nastavio si snimati kao da je sa tvojom baterijom sve u najboljem redu. Simulirao si snimanje iako kamera nije ništa bilježila. Bio si čvrst u odluci da ne smiješ povrijediti ove ljude. Znao si da su rođenje i sahrana dvije svetinje u našim seoskim familijama. Zato si po povratku kući uložio nadljudski napor u ateljeu da sačuvaš vlastito dostojanstvo i reputaciju majstora umjetničke fotografije i najboljeg snimatelja sahrana i vjenčanja. Od dva različita marerijala, odlučio si napraviti jedan filma. Ono desetak minuta koje je zabilježila kamera dok je trajala baterija stavio si na početak filma. Ostalo što je pripadalo Lujkanovoj sahrani, Strugarevom komšiji čiju si sahranu snimao samo nekoliko dana prije nego što će Strugar zauvijek zamijeniti svjetove, ukomponirao si tako što si pazio da se Strugarevo lice, a on je također bio na sahrani, nigdje ne pokaže u situaciji u kojoj bi ga neko mogao prepoznati. Mislio si: isto selo, isti ljudi na sahrani, isto groblje. Pa, u čemu je razlika između ove dvije sahrane. Ni u čemu osim što se prvi put sahranjivao Lujkan koji je s tavana nesretno pao na kravlji rog i na mjestu ostao mrtav nabivši se tamo gdje je svaki muškarac najslabiji. Ne znam šta je bilo s nesretnom kravom, ali vjerujem da ni ona nije preživjela pošto je na rog dočekala sto i dvadeset kila teško Lujkanovo tijelo. Drugi put sahranjivao se Strugar Slavić koji se nije ni na šta nabio, ali se šaputalo da je u noći umiranja pojeo jastuk pod glavom svoje žene Bike, a da to ona nije ni primjetila.

Kad si završio montiranje filma, vjerovao si da si postigao vrhunac umjetničkog u svom poslu, a vidi sad ovo.

Kako reče, spušta sebe u vlastiti grob na vlastitoj sahrani?, zbunjeno upita Fotko.

        Lijepo brate. Kad su oca spuštali u grob, otac je sam svoj sanduk uzeo s prednje strane i pomogao onoj četverici da ga na konopcu spuste dolje.

        Jesi li ti Lakane, možda, na putu do mene svraćao u Orsanovu gostionicu?, čitavom razgovoru Fotko htjede dati šaljiv ton.

Ne nisam. Trijezan sam da trijezniji ne mogu biti. I majka i ja vidjeli smo njegovu desnu ruku dok se pružala da što bolje obuhvati vlastiti sanduk  Prsten na domalom prstu kojeg nikad nije skidao otkad se oženio majkom i duboki ožiljak koji se pružao od zapešća prema palcu pripadali su mome ocu. I majka i ja smo u isti glas povikali: Pa, to je on.

Varaju vas oči, Lakane ili igrate neku drugu igru koju ja ne razumijem. I doktor je potvrdio da je Strugar umro jer mu je srce otkazalo u naletu nekog čudnog bijesa ili neizmjerne radosti što se rijetko javlja, posebno u snu. Ti mi sada želiš reći da se nešto neobično desilo na Strugarevoj sahrani.

Ne neobično, moj majstore, nego desio se Nečastivi. Pa te molimo ja i majka da uništiš taj materijal, ako ga još imaš. Dobro ćemo platiti. Ako pukne bruka po selu, bit će još skuplje. Mi ćemo našu kasetu spaliti tako da traga ne ostane od nje.

Mustafa Mal vlasnik Umjetničkog ateljea za snimanje svadbi i sahrana u trenutku je shvatio suštinu problema.

        Ne brini Lakane, bit će kako ti kažeš. Ja ću tebi predati ovu moju kasetu a ti s njom čini ono što želiš, glasom punim saučešća Fotko se obrati Lakanu.

Na vratima ruke se sudariše ne u pozdravu, nego u razmjeni onoga šta je kojoj šaci trebalo.

Fotko je još nekoliko trenutaka pogledom pratio Lakana koji je spretno ubacio kasetu u unutarnji džep svoga kaputa, a onda je radoznalo zavirio u kovertu koju mu je Lakan tutnuo u desnu šaku. Osmijeh mu iskrivi lice jer se jagodična kost potpuno primakla oku i gotovo ga zatvorila

Iste noći u Orsanovoj gostionici Mustafa Mal je još jednom zadivio prisutne pričom o tome kako umjetnost ne poznaje granice.

 

ABID JARIĆ (izvod iz biografije)

Rodio se u Duvnu ( BiH)1950. godine. U rodnom gradu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Od 1997. godine živi u Zenici. gdje radi kao profesor u Drugoj gimnaziji.

Lektor je u „Didaktičkim putokazima“, časopisu za nastavnu teoriju i praksu ( Zenica), suradnik u „ Našoj riječi“ (Zenica), „ Mostu“ ( Mostar) i „Prosvjetnom listu“ (Sarajevo). Jedno vrijeme bio je suradnik „Bosna pressa“ časopisa koji je izlazio u Frankfurtu.

Predsjednik  žirija na konkursu “Naše riječi “za najbolju novinsku priču (2009. 2010. 2011. i 2012.godine), ali i na konkursu “Napiši priču – uradi sliku”- konkurs za učenike srednjih i osnovnih škola ZE-DO kantona (2009. 2010. 2011. godine).

Na domaćim i međunarodnim natječajima za kratku priču više puta  nagrađivan.

Nagrada “Ulaznica” Zrenjanin- Srbija, Nagrada “Srebrenica”, Njujork – Sjedinjene Američke Države, Nagrada “Zija Dizdarević” Fojnica – BiH, Nagrada za kratku novinsku priču “Naše riječi” Zenica – BiH (dva puta), Nagrada na festivalu kratke priče” Zavičajne staze”, Berane – Petnjica, Crna Gora (dva puta),  Nagrada” Milutin Alempijević” Frankfurt – Njemačka, Nagrada  “Simha Kabiljo” Zagreb – Hrvatska, Pohvala “Kočićevo satirično pero” Čelarevo- Srbija (dva puta), Pohvala “Štrpci bez mezara” Prijepolje – Srbija, Pohvala “ Moravske tajne” Ćuprija- Srbija, uži izbor za nagradu “WHF” Široki Brijeg- BiH.

Zastupljen je u zborrnicima kratke priče: Balkansko pero – Sarajevo, Ulaznica- Zrenjanin, Godišnjak- Fojnica, Deset proljeća- Zenica, San Irfana Kovača -Zenica, Skopaljski Rabele – Gornji Vakuf/Uskoplje, Vetar po ocu – Frankfurt, Buđenje Bihora – Petnjica, “ Bihorski bluz”- Petnjica, Bar micva Bejahad – Zagreb, Kočićevo satirično pero”- Čelarevo, WHF Fanzin – Široki Brijeg.

Recenzije: “Sehara” autora Hamida Begića, Minhen (1995.), ”Golubica”, zbirka novinskih priča sa konkursa Naše riječi, Zenica (2011.), “Svjetlost istine” autora Husnije Krupića, Zenica (2013.).

Autor  triju knjiga: Podgradinske priče, Velika propunta (roman) i  Bijelo na crno (kolumne, članci i komentari).  Velika propunta našla se u najužem izboru za knjigu godine Zeničko- dobojskog kantona 2009. godine.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*