Činilo mu se da je i ovaj dan kao i većina prethodnih na čudan način dokončavao sam sebe. Dobro je to primjećivao Ishak Elezar kroz veliki stakleni prozor iz svoje prodavnice šešira.
Oblaci bi se u predvečerje nabirali iznad zašiljenih čaršijskih krovova u želji da se usidre na duže vrijeme iznad sinagoge ili ižđikalih minareta i zvonika. Vjetar bi ih raspuhivao kao cvjetove mirte koja je hrpimice rasla na prvim padinama brda koji je svojim nogama doticao mahale i sokake na južnoj strani grada. Međutim, oni bi se ponovo skupljali i zgušnjavali još teži i puniji od neke nabrekle vlažnosti koja nikako nije mirisala na kišu.
Posljednjih dana čaršija bi u nesvakidašnjem umoru plazila u noć i posljednjom preostalom snagom skidala sa sebe dnevnu odjeću i navlačila bijele ili šarene haljetke u kojima će lakše usniti.
Narod se gušio u mirisu mirte.
Ovih dana i ljudi su čudno nasađeni, kuhljalo je po glavi Ishaka Elezara.
I on sam kretao se zmijoliko pored trbušastih ćepenaka i dućana, nezainteresirano kao da i nije u čaršiji. Oči kao da nisu primjećivale svo bogatstvo šarenila koje je bilo izloženo na vidljivom mjestu. Džezve i kašičice, fildžani sa lošim kopijama cvjetova iz isfahanskih slikarskih radionica, kožno remenje i tašne, ulari i konopi, svilene haljine, bosanske dimije i turski fesovi izrađeni po uzoru na one marokanske, kožna oprema za konje i sedla, šeširi i kape mice. Cipele od prave kože i oputnjaci, mlinovi za kafu ležali su u izlogu ili na ćepencima.
Na dnu Čurčiluka nalazila se radnja za izradu i popravku šešira Ishaka Elezara.
Sve je bilo postavljeno na svoje mjesto, utegnuto do nekog bolećivog savršenstva i nudilo se čovjekovom oku. A oko kao da nije primjećivalo sve to ovih posljednjih dana. Bilo je razdražljivo i nemirno, nespremno da prihvati ljepotu koja mu se nudila.
Govorilo se i ranije da su jeseni u ovom gradu bile drugačije nego igdje drugdje.
Ova je bila posebna.
Kaldrmom su lica prolazila kao figure od drveta. Marširala su i ne obraćajući pažnju na tjeskobu koja se sve više zgušnjavala iznad krovova kuća i prijetila da se svakog trenutku rasprsne i prolije u potoke sitnih kapljica i potopi čitav grad.
Kao u nekoj priči o gradu kojeg je napustila milost Svevišnjeg.
Figure su se samo ponekad primicale jedna drugoj. Usne bi se tada otvarale, nešto šaputale ili o poslu ili o tome kako je ova godine neobična, sva u nekoj oblačini bez kiše, a zemlja puca na sve strane, iskrižala se tako da dječija noga u procijepu može nestati.
Svi su živjeli u iščekivanju nekog čuda.
Kojeg i kakvog, ni sami nisu znali.
*
– Mi kerida, jedva promuca i spusti glavu na njenu kosu.
Odjednom ruke izroniše u nemirnoj igri njihove duše i on osjeti kako krv na vrhovima njenih prstiju poče burno klokotati. Čitavim mu tijelom liznuše neki vatreni plamičci, u glavi mu se zamagli. Ležaj na kojem nisu osjećali vrijeme zaljulja se i on pretrnu jer njegova glava ne nađe njeno rame i njemu se učini kao da će je izgubiti.
– Ne idi!, preklinjao je njegov glas. Noćima sam se molio Šadaju da te ponovo k meni
dovede. I evo, on mi se smilovao. Sad si sa mnom. Moja si. I zato ostani. Ne gubi se.
– S tobom sam ali nisam tvoja, javi se ona. Još uvijek nisam tvoja i ko zna da li ću
ikada i biti. Šadaj je na nas ljut. Prekršili smo njegovu volju.
– On je milostiv, oprostit će nam.
– Oprosta nema. Ja sam spremna na kaznu. I na najgoru, samo neka tebe poštedi.
– Ne govori tako. Ja sam kriv koliko i ti. Zašto bi mene poštedio?
– Ti nisi kriv, ja tebi dolazim i to samo noću. Kao uljez koji krade ono što mu ne
pripada. Ja sam kao bolest koja razara slabo tijelo.
Htjede joj reći da griješi, ali odustade u posljednji tren.
Ona sigurno ne bi razumjela ako bi joj rekao da je on gleda usred bijela dana dok po nekoliko puta prolazi pred njegovim očima, a on zuri kroz izlog i srče njen lepršavi hod. Onda iskače na kaldrmu i ostavlja nezaključanu radnju, trči za njom, pruža ruke, a ona kao u inat ubrzava korak. A u nje korak vilinski. Stopalima ne dotiče zemlju. Leti. Kad odmakne dovoljno daleko, ona zastane u nekom međuprostoru između neba i zemlje, podigne malo veo koji joj prekriva lice i razvuče usne u osmijeh koji ga izluđuje. On joj više ni u oči ni u usne ne može gledati, nego lomi noge ne bi li je sustigao. Ona, onda, zaleprša podignuta nekom čudesnom rukom i poput latice sunovrata nestaje među oblacima. Do njega bi još samo dopirao miris mirte koji je ostajao iza njene raspletene kose.
Dok bi se nevoljan i slomljen vraćao u svoju radnju, čuo bi glasove koji su ga opominjali.
– Eh, sudbine!
– Je li moguće da se razbolio od očeve bolesti?
Vrelina uzdaha iz njenih usta opeče mu dušu i vrati ga u stvarnost. Zrele usne se još nekoliko puta otvoriše, ali iz njih ne iziđe nijedna riječ. Nešto snažno ščepa ga za grudi i tu ostade njišteći.
Lice joj orosiše kiselkaste, tople kapljice.
– Zašto plačeš? Jesi li nesretna sa mnom?
– Plačem zbog ovoga svega što nam se desilo. Plačem zbog onoga dana kada sam te
vidjela samo jednom i nikada više. Tužna sam što sam baš tada došla u tvoj grad.
Mogla sam doći bilo koji drugi dan i naši putevi ne bi se isprepleli. Plačem što se
noću uvlačim u tvoju postelju kao svetica, a iz nje izlazim kao kurva. Sva drhtim jer
me nešto tjera k tebi, a ne želim. Umirem, jer moram otići od tebe, a htjela bih ostati.
Bojim se Gehene. Plašim se moga ponovnog rođenja. Mene ovakve.
– Ti si svetica, a ja sam Kadeš, jeknuo je.
Pružio je ruke prema njoj. Htio ju je skriti u naručje, pritisnuti je na svoje srce, pomilovati kosu koja je mirisala na mirtu, ali nje nije bilo.
– Gdje si? Gubiš mi se? Sad si bila pored mene! Zašto me mučiš?, zavapi on kad mu
se učini da su ruke prazno grabile tamu koja se sve više zgušnjavala oko njega.
– Ovdje sam, pored tebe. Nigdje ne idem, umiri ga njen glas. Na trenutak su me misli
odvukle negdje drugo. U nekoj sam sobi, prozor je otvoren, a neko vani pjeva „Ašeriko de kinzi anjos“. Sva sam uzdrhtala. Jesi li osjetio strepnju moje duše?
Prepala sam se kad si me počeo dozivati.
Ona se primaknu k njemu i čvrsto ga zagrli dahom.
Kad se nasmija, sve oko njega poče treperiti.
Nešto nevidljivo i nečujno podiže ga sa postelje i poče njihati kao dijete u kolijevci. Tavanicu prekri svod pun srebrnkastih zvjezdica koje su nicale i rojile se iskreći kao rajski cvjetovi. Čim bi ona uzdahnula, zvjezdice bi vehnule i prsklale kao mjehurići na površini vode u vrijeme prve kiše. Njen bi ih smijeh ponovo rascvjetavao i nizao u grozdove najčudnijih boja.
– San je varka, reče on i usnama joj dodirnu kosu. Ovo je stvarnost i ja bih želio da
sada vrijeme stane. Eno i zvjezdice se u grozdove pretvaraju kao i naša sreća. Vidš li
ih?
– Vidim, ali ono što još vidim to je tvoj strah. Ludo je htjeti zaustaviti vrijeme. U sreći
je ono kao nabujala rijeka prije nego će se srušiti u nepovrat. Šta bismo mi u
vremenu koje ne prolazi?
– Onda bismo se voljeli beskonačno, uzdahnu on i osjeti kako njena kosa poče jače
mirisati.
– Voljeti se ne možemo beskonačno. Voljeti se možemo sada, izusti ona i poljubi zrak
koji je doticao njegovo uho.
Nešto svilenkasto izvi se iz njegovih grudi i poče se motati po sobi poput duge. Oko njih postade svjetlije. Ona objema šakama zgrabi dugu i privuče je k sebi. Duga puče i iz pukotine izvroni opet onaj glas, ali sad je pjevao „Jo soj kontenta“. Neobično je izvijao pjesmu. Baš onako kako se ona, inače, ne pjeva. Sve je bilo drugačije samo su riječi ostale iste.
– Pa to ne može biti, jeknu ona.
U posljednjem odsjaju svjetla, prije nego što će duga nestati, ona primijeti da su sve slike u sobi okrenute prema zidu.
Pojuri joj krv u glavu i vrhove prstiju. Obuze je malaksalost i ona poče propadati u pukotinu glasa koji je još uvijek izvijao pjesmu.
– Gdje si, ne vidim te? Opet se gubiš! Ne idi!
Njegov glas isječe prostor poput najoštrijeg noža i zalijepi se na prozorsko staklo. A s druge strane stakla grane golog drveta primicale su se i odmicale i nježno kuckale tek toliko da ga ne razbiju.
On htjede još nešto reći, ali mu se riječ zaplete u neizust i tu ostade.
– Moram ići, ne mogu duže ostati, reče ona dok se sve više izvačila iz ostataka
svilenkastog konca koji joj se omotao oko tijela.
– Ostani, ne idi, molio je njegov glas.
U namjeri da je zaustavi, zgrabio ju je za kažiprst lijeve ruke. Prst je bio gol i nježan poput jutra koje se rađalo u prozoru. Domalo, pijavičasto se izvi iz njegove šake i on ostade sam.
– Ne ostavljaj me, povika još jednom i otvori oči.
Pored kreveta stajala je njegova žena Morena Elezar u spavaćici i gledala ga u čudu.
– Vikao si Iso, blago mu saopći.
On je još uvijek nije primjećivao.
– Opet taj ružan san, reče još nježnije.
Kad pogleda kroz prozor, sa zaprepašćenjem otkri da onih grana od sinoć više tamo nema.
– Nije ovo bio ružan san, progovori, a da je i ne pogleda.
– U lijepom snu se ne ispušta duša kao što si je ti ispuštao cijelu noć.
Ah, duša. Šta je duša? Šta mi znamo o njoj?, pomisli, ali ne reče.
– Oči su ti mutne, sa zabrinutošću izgovori Morena i prisloni mu dlan na čelo.
– Vrti mi se u glavi, učini mu se da reče.
– Jesi li bolestan?
– Bolestan? Ne znam. Proći će.
Morena pažljivo sjede na rub kreveta i zagleda se u njegove oči koje su gledale nekamo izvan ove sobe.
*
U mahali Osoje, u jednom drugom gradu, u kući Samuela Gaona teško se budila njegova kćerka jedinica Luna. Bolio ju je kažiprst lijeve ruke i morala je stisnuti zube da ne zaplače.
– Ah, opet. Svaku noć isto, izgovori i lijeno se pridiže iz kreveta.
Prstima je rasplitala tešku kosu.
Priđe prozoru i širom ga otvori.
Još uvijek ju je gušio miris mirte od sinoć.
Rječnik manje poznatih pojmova i izraza
mirta– zimzelena grmolika biljka. Od davnina je simbol ljubavi. U grčkoj mitologiji posvećena je Afroditi, a u rimskoj Veneri
čaršija- središte grada u kojem se obavlja većina privrednih aktivnosti
minaret/ munara (tur.) – toranj na džamiji sa kojeg se vjernike poziva na molitvu
mahala– gradska četvrt
sokak (ar.) – ulica u mahali
ćepenak – drveni kapak kojim se zatvara dućan i na kome se sjedi ili se roba izlaže kad je
dućan otvoren
dućan – mala prodavnica u čaršiji
džezva (tur.) – bakreni manji sud u kojem se služi kafa
fildžan (tur.) – šoljica bez ručke iz koje se pije crna kafa
ular – povodac oko konjske glave
dimije (tur.)- muslimanska ženska odjeća
fes – kapa od čohe najčešče crvene boje. Nosili su je muslimani
kapa mica– crna kapa sa škriljkakom
Čurčiluk – ulica na sarajevskoj Baščaršiji
kaldrma – popločana ulica
mi kerida (šp. mi querida) – moja draga
Šadaj (El Šadaj) – Bog Svesilni, Svemogući
sunovrat – cvijet narcis
Gehena (grčki oblik hebrejskog izraza geh hinom) – mjesto kazne i očišćenja za mrtve,
sinonim za Pakao
Kadeš (Qadesh) – onaj kojem se sudi
Ašeriko de kinzi anjos – španjolska romansa
Jo soj kontenta (šp. Yo soy contenta) – sretan sam ( stih iz pjesme)
Pročitajte i:
