Abid Jarić: Eho (Ulaznica 2009 – Prva nagrada)

Filed under: nagrađeni radovi,region,Ulaznica 2009 |

rupa            Četvrtog dana mog boravka u jami, konačno sam je ubio. Vjerovatno se pitaš zašto mi je trebalo četiri dana čekanja pa da je dovedem u stanje u kojem više neće moći glodati meso s natkoljenične kosti moje desne noge. Na to pitanje moći ćeš i sam naći  odgovor, razumljivo, ako ovu moju ispovijest doživiš kao iskreno obraćanje čovjeka koji te bez zle namjere uveo u ono o čemu nisi mogao ni sanjati. Jer, kad se čovjek nađe u mojoj situaciji onda bi sva objašnjenja koja bih ti, eventualno, ponudio mogla zvučati neuvjerljivo i u najmanju ruku neozbiljno. Zato budi spreman da presuđuješ i meni i onome o čemu ćeš slušati, evo odmah. Ako zbog bilo kojeg razloga ne želiš postati sudionikom ove priče, sad odustani. Poslije će biti kasno. Razumijem da ima ljudi koji hrabrosti ne mogu pogledati u oči i zato te ne osuđujem. Znam da hrabrog čovjeka pravi situacija, a ja sam je upravo doživio. Što ti do sada nisi imao takvu priliku, stvar je sudbine ili tvog umijeća da je izbjegneš. Ako ti se, pak, štogod neugodno dogodi dok zajedno sa mnom budeš proživljavao sve ovo čega će u ovoj ispovijesti biti, ne krivi mene. Meni pripada ponuda, tebi izbor.

Bilo kako bilo, tek što je moje tijelo udarilo o dno ove jametine osim što sam bio zagušen smradom koji je izazivao u meni mučninu i povraćanje, osjetio sam i njeno prisustvo. Vjerovatno ju je privukao miris krvi. Tijelo mi je bilo probodeno na nekoliko mjesta i krv je još uvijek u kratkim curcima, tankim kao vlasi kose moje Orlice, polahko isticala i nestajala ispod mene u onoj smrdljivoj kaljuži vode lišća zemlje i ostataka različitih životinja koje su se ko zna kada i kakvim sve čudnim putevima našle u ovoj jami. Kad je moje tijelo dotaklo dno  jame, udarac je izazvao takav tresak da sam se i sam od njega prepao. Pošto je tijelo, i mimo moje volje, zauzelo svoj položaj, mogao sam razaznati da se nalazim među gomilom kostiju najrazličitije dužine i debljine,  šupljim lobanjama iz kojih su se bezobrazno bečile prazne duplje na mjestima gdje su se nekada nalazila usta, nozdrve ili oči. Iako bez očiju, ja sam po sjećanju vidio.

Valjda ne misliš da sam ja prvi kojem se to desilo, da bez očiju može vidjeti? Da bih te uvjerio da se i prije mene događalo i drugima isto, ispričat ću ti priču koju sam nekada davno čuo, još dok sam bio učenik i nepoznat i dok sam sanjao kako ću biti slavan kao Sjedobradi, čovjek čiju ti životnu historiju mrtav pričam.

Do svoje sedamdesete godine bio je jedan od sedamnaest majstora u slikarskoj radionici Velikog Šehzada. Ničim posebnim nije se isticao u odnosu na njih šesnaestericu. Reklo bi se da je bio samo malo povučenije prirode, živio je sam, a pričalo se da u  sedamdeset godina nije saznao šta znači ljubiti ženu. Baš kad se Veliki Šehzad spremao da Sjedobradom objasni kako je došlo vrijeme da više ne dolazi u njegovu radionicu, u slikarstvu ostarjelog čovjeka počele su se dešavati takve promjene koje Šehzada navedoše da ga, bar, još neko vrijeme ostavi među njih šesnaestericom. Listovi na krošnjama njegovih stabala  počeli su se bokoriti, ali tako da nijedan među stotinama njih nije ličio jedan na drugog. Sunčeve zrake crtao je u trenutku zapadanja sunca, onda kada su one pokazivale ne samo različitost svojih boja, nego i raskoš nijansi koje može zapaziti samo najoštrije oko slikarevo. Kose djevojačke, na slikama, bile su tako spletene kao da su svaki čas čekale mladićevu ruku s češljem da tu izgužvanu grudu djevojačkih vlasi pretvori u stotine i stotine malih potočića koji će krenuti niz njenu glavu i ramena. Počeli su dolaziti sa svih strana da vide kakvo to čudo izlazi ispod ruku ovog neobičnog starca. Pošto su narudžbe počele stizati i od samih vladara, Veliki Šehzad, s puno uvažavanja, predloži Sjedobradom da mu uredi sobicu u sklopu radionice jer kod tolikog posla bilo je izlišno gubiti i minutu. Sjedobradi prihvati ovaj nečasni prijedlog. Govorilo se da je dva dana i dvije noći znao neprestano sjediti i slikati. Bio mu je dodijeljen i jedan učenik koji je samo njemu služio, donosio mu jelo i vodu, pripremao mu postelju, u ranu zoru donosio vodu u ibriku i lavor da se stari majstor umije. Veliki Šehzad, u sladostrasti novca koji je pristizao zahvaljujući nevjerovatnom umijeću majstora Sjedobradog, štošta nije primjećivao što se dešavalo s ovim čovjekom. Njegovo jutarnje posrtanje tumačio je prekomjernim umorom jer majstor je znao gotovo do zore raditi. Ako bi gledao u čovjeka, pogled mu je uvijek bio tup i bez sjaja što su ostali majstori u radionici tumačili opsjednutošću Sjedobradog onim što je radio pa i kad je gledao u ljude, on je i tada vidio svoje slike. Dvadeset godina trajala je jagma za njegovim slikama, a onda se iznenada našao u krevetu. Ležao je tri dana i tri noći, a nedovršena slika ga je još  uvijek čekala. Veliki Šehzad nije htio povjerovati glasinama koji su govorili da su ga neki iz radionice otrovali.

Razgovor na samrti između dva starca prepričat ću ti onako kako sam ga čuo dok sam još uvijek bio živ.

Šehzad: Među nama nije bilo tajni, majstore Sjedobradi, ali, evo, izgleda da ćemo se

             rastati, a da će među nama,, ipak, ostati jedna.

Sjedobradi: Ne znam na koju tajnu misliš? Ono što smo ti i ja radili cijeli život samo po

             sebi je tajna. Ja druge nemam.

Šehzad: Ovo me zanima, prijatelju. Šta se s tobom desilo pa si, tek, poslije sedamdesete

             godine počeo slikati tako da si već za života stekao nadimak Nenadmašni?

Sjedobradi: U našem poslu samo je jedan nenadmašan, to je naš zajednički uzor- Veliki

             Majstor Erzad. Ako te baš zanima tajna moje promjene reći ću ti: Tako sam

             počeo slikati kad sam postao slijep. Sve što sam naslikao u ovih posljednjih

            dvadeset godina je samo izraz  mog sjećanja na vrijeme kad sam vidio.

Šehzad: Uvjeravaš me da si svih ovih posljednjih dvadeset godina bio slijepi slikar?

Sjedobradi: Ne slijepi slikar, nego slikar koji je izgubio vid.

Čuo sam da je Veliki Šehzad, dok je izlazio iz sobice čovjeka koji je umirao, pao niz drvene basamke i poginuo.

Nisam siguran da sam ti do kraja vjerodostojno prenio priču koju sam čuo još kao dječak jer me je natkoljenična kost, sa koje je ona oglodala svo meso, počela užasno boljeti.

I pipajući rukama, kao što rekoh, ja sam tačno mogao odgonetnuti koja lobanja pripada govečetu koja vuku ili psu. Jedna mi je, ipak, zadavala najviše muke. Nalazila se s lijeve strane moga tijela i kad sam završio ispitivanje lobanje jednog divojarca, odmah ispod nje, moje ruke napipaše jedan oblik  koji me, doista, prestravio. Je li moguće da nisam prvi koji je završio u ovoj jami, zapitah se? Ne, nisam se mogao prevariti. Ova lobanja je bila okruglija od drugih sa kostima lica koju su, i znatno grublji prsti od mojih, mogli prepoznati kao nekadašnju ljudsku glavu.

Naime, da ne bi bilo moguće zabune u vezi sa ovim što ti pripovijedam, reći ću ti i ovo: ja sam ubijen. I, evo, već četvrti dan, kao što rekoh, nalazim se na dnu neke jame i u najčudnijem društvu koje se može zamisliti.

Začudo, glava me ne boli iako je njegov posljednji udarac prije četiri dana raznio gotovo polovinu moje lobanje. Dok sam još bio gore, licem u lice sa mojim ubicom, poslije posljednjeg udarca i prije nego što će me gurnuti u ovu crnu rupetinu, umalo ga druga polovina moga mozga koja se nalazila u neoštećenom dijelu moje glave nije zamolila da s tim prestane jer to nije dostojno čovjeka. Srećom, moj um, iako s pola glave, još je uvijek prilično dobro zaključivao i ja odustadoh od molbe koju sam mislio uputiti ovom bezumniku.

U trenutku kad me je privodio jami, obuzeo me neopisivi strah. Sve moje bivše i sadašnje izmiješalo se u košmaru koji se širio mojim osakaćenim tijelom. Je li moguće da je u trenutku umiranja sve bijelo, a ja sam naivno mislio da je posljednja boja koja nas ispraća na onaj svijet- crna, prođe mi neoštećenim dijelom glave. Čudno je to kako čovjek čitavog života vjeruje u zabludu i u trenutku smrti otkriva da je to bila laž koju je sam sebi podmetnuo. Jer, ko nas spriječava da vjerujemo kako je posljednja ovozemaljska boja, naprimjer, rumena, jer mnogi dok umiru- krvare, kao ja tada. Ili, recimo, crna boja koja je najbliža mraku groba kojeg imaju mnogi sretnici poslije smrti. Mogla bi biti i plava i zelena jer su oči za života najviše gledale u nešto što je plavo ili zeleno. Mogla bi biti i svaka druga boja, ali da to bude bijela- teško je u to povjerovati. Međutim, istina je. Ja vam o tome svjedočim, jer sam ja mrtav, doduše, nisam i sahranjen, ali to više nije  problem o kome bih ja mogao odlučivati. Učili su me, a i ja sam druge podučavao, da je bijela boja najsavršenija jer je sastavni dio vidljivog dijela spektra; da u sebi nosi značenje čistote, nevinosti, savršenstva; da je jedna od četiri osnovne boje u učenju o univerzumu u kojem ona simbolizira Zemlju. Sad znam da u svemu tome nema istine i da je sve što sam znao o bjelini, u trenutku dok sam stajao iznad jame, izgubilo svoje značenje. Istočnjački narodi bili su u pravu kad su vjerovali da bijela boja nosi značenje duboke tuge i umiranja. Moja stara majka nije ništa znala o nauci istočnjačkih naroda, ali mi je kao dječaku zabranjivala da u kuću unosim cvjetove bijele boje.

Dakle, od svijeta u kome si ti sada, ja sam se rastao s bijelom bojom. Varaš se ako misliš da sam bio mrtav gore na ivici jame. Ne, mrtvim sam postao  dolje u jami, bolje reći, nakon izvjesnog vremena pošto je moje tijelo dotaklo njeno dno i gdje je sve zaudaralo na truhlež koju izaziva raspadanje svega onoga što se bilo kada i pod različitim okolnostima našlo ovdje. Dok sam padao i dok je moje tijelo udaralo o stijenje koje se nalazilo po svim stranama ovog ambisa, obuzimala me neopisiva slutnja da ovo moje umiranje i nema naročitog smisla tim više što sam stradao bez ikakve krivice, ili meni, bar, ona nije bila poznata. Ono što je prethodilo mojoj smrti bilo je isuviše okrutno i o takvoj okrutnosti koja je mene zadesila slušao sam još jedino u pričama koje su govorile o nesretnicima koji su stradavali u takozvanim bratoubilačkim ratovima. Slušao sam da su neki imali nesreću izvući se iz ovakvih i sličnih jama. Dok sam letio kroz ovo grotlo bezdana, bio sam siguran da se to nije moglo desiti. A ako se to, ipak, nekome i dogodilo, pitao sam se kako je ponovo imao volje počinjati život, jer svako je mrtav ko se obruši sa ivice ovakve ili slične jame bez obzira da li mu je smrt došla ovdje, dolje ili tamo gore.

Kako sam dublje padao, bijela tačka sve se više sužavala dok se potpuno nije izgubila iz mog vidokruga. Kad je nestalo bijele boje, to nisam mogao odrediti. Jer, moje padanje kroz  jamu bilo je veoma čudno. Najprije sam počeo naglo propadati, a kako sam i inače bio sklon vjerovati zabludama,  mislio sam da ću veoma brzo stići na odredište. Međutim, odjednom je puhnuo nekakav jak vjetar koji je imao miris znoja moga mučitelja i umjesto da me vjetar počne nositi dolje, ja sam se kao list počeo penjati ka vrhu jame. To me užasnulo. Je li moguće da ću se ponovo susresti s mojim ubicom? Olakšanje me obuzelo kad sam se zaustavio u jednoj tački na nekom mjestu iznad kojeg nije bilo ništa i ispod kojeg se naslućivao samo ponor. Počelo mi je bivati hladno i moje izmučeno tijelo treslo se, ne više od udaraca o stijenje, nego od neke čudne drhtavice koja me svega obuzela. Osjećao sam svaki dio svoga tijela. Ništa me više nije boljelo, jedino mi je užasno nedostajala ona polovica glave koja ostade u komadićima gore na ivici jame. I ne tražim da mi povjeruješ  u ovo što ću ti sada reći. Očekivao sam da se uskoro probudim. Nijedan košmaran san ne može dugo potrajati, naivno sam mislio. To je naučno dokazano. A ovo što se meni događa ne može biti ništa drugo, nego san.  Ne umrijeti, a biti mrtav, to je moguće jedino još u snu, ponadao sam se.

Jer, kako drugačije protumačiti moju reakciju gore na ivici jame u trenutku kad sam shvatio da sam, ustvari, ubijen, ali da nisam još umro. Ne znam ko se više prepao mog smijeha, on moj ubica ili ja iz čijih se čeljusti sa polomljenim zubima prolomio ludački smijeh. Jasno mi je da mi mnoge stvari koje ti sada pričam ne vjeruješ. Ali, ti kako hoćeš. Ovo o čemu ti pričam, nemaš mogućnost i sam provjeriti, pa me možeš smatrati ili ludakom koji ima zlu namjeru da te za života uvede u još jednu zabludu ili nesretnikom koji  u očajanju pokušava da ti objasni šta se dešava sa čovjekom koji je ubijen, a još nije umro i čija duša očajnički traži da napusti njegovo tijelo.

Smijeh je izazvao rekciju mojih suznih žlijezda i po mome licu, po čitavom tijelu, počeli su teći potočići suza. Na svakom mjestu moga tijela gdje je bila i najmanja ranica, pojavljivao se mali izvorčić suza koje su sada nemilosrdno kupale moje izmrcvareno tijelo.Vidio sam kako se moj ubica prestravio, sumanuto se okretao lijevo pa desno, pa me još jednom, kriknuvši poput ranjene svinje u šumi, duboko probo oštricom svoje mačete na mjestu gdje se spajaju grudi i rame i kad je pokušao da izvuče oštricu iz moga tijela, vidio sam da mu to ne uspijeva. Ja sam se, koliko se sjećam i dalje smijao, onako kako sam se znao smijati u trenucima kad sam osjećao duboku prazninu u sebi koju sam želio nadoknaditi ovakvim smijehom kojeg mnogi, za vrijeme moga života, nisu uopće razumijevali. Videći da se moj ubica muči da izvadi nož iz moga tijela, ja sam jednim kratkim pokretom ruke to veoma jednostavno učinio. Ne prestajući se smijati, ponovo sam mu pružio nož. S užasom me je gledao dok su suze od smijeha kupale moje tijelo. Smijeh je naglo prestao i ja sam osjetio kako se svaki ubod na mome tijelu pretvara u živu ranu. Kiselkaste suze učinile su svoje. Nagrizle su rane i sada sam osjetio takvu bol da sam i sam poželio da idućeg trenutka umrem.

Znam da ćeš pomisliti  dok ovo slušaš da imaš posla sa najperfidnijim prepredenjakom koji ti nudi laž, da ne kažem zabludu, za istinu, ali ti, ipak, moram reći i ovo: U trenutku kad sam poželio da umrem otkrio sam rješenje jedne enigme koja me čitavog života mučila i čije rješenje nisam mogao otkriti sve do ovog trenutka. Naime, ono nad čime sam se mučio odnosilo se na  upit: Zašto svaki čovjek, neminovno, mora umrijeti? Ni u najznačajnijim knjigama iz različitih vremena, odgovor na to pitanje nisam mogao pronaći. I evo sad, dok me on ubija, saznajem nešto nad čime sam se mučio čitav život. A tako je jednostavno: Svaki čovjek umire zato što u tom trenutku ima želju da umre. Kao ja sada.

Još uvijek smo bili na ivici jame. On i ja. Bolje reći, on i ono što je od mene ostalo. A ono po čemu bi me moji najrođeniji mogli prepoznati zauvijek je nestalo. Moji pokreti su bili ograničeni i određeni onim što je moj ubica činio sa mojim tijelom. To nisu bili više pokreti po kojima bi me moji prepoznali i među stotinama drugih. Izgled lica bio je potpuno izmijenjen i kao da sam njime potvrđivao nakanu slavnih portretista iz Isfahana da se čovjek na slici ne prepoznaje po tome koliko ona odgovara stvarnom liku, nego u kojoj je mjeri portret spreman da podsjeti na ono iz čega je proizišao.

Tada on reče:

Odreci se svog Stila  i poštedit ću ti život!“

Intresantno je da sam reagirao na tu ponudu kao da je uopće nisam čuo. Poslije toliko bolova koje sam pretrpio, ovo što je izišlo iz njegovih usta meni se nije činilo   prilikom iz koje bih ja mogao imati neku korist. Prvo: Stila se nisam mogao odreći, jer, odreći se ne možeš onoga što je tvoje. Drugo: Ja sam bio već mrtav samo što još nisam umro i vraćanje u stanje živog čovjeka po mom razumu, koji je još uvijek (kao što rekoh) veoma dobro funkcionirao, bilo bi nemoguće. Ponovo se vratiti među žive, značilo je da bih još jedanput, bilo kada, morao proći ovakvo ili slično iskustvo da bih došao u stanje u kojem trebam biti mrtav, a da nisam  umro. Ja sam to već sve prošao i nisam želio sve ovo još jedanput ponoviti. Zato mu i ne odgovorih. Umjesto panike i straha koji su me u pojedinim fazama moga ubijanja uništavali gore od oštrice noža moga ubice, u meni se rodi snažno olakšanje proizvedeno vjerom da  ne mogu doći ni u jedno drugo iskušenje koje u toku mog ubijanja nisam već proživio. Ne mogu ti reći da li sam s ovim mojim novim osjećanjem bio zadovoljan ili nezadovoljan, ali ono u što sam siguran i čime ne mogu prevariti ni sebe ni tebe, odnosi se na to da sam bio potpuno ravnodušan.

Pri pomisli da ću, konačno, umrijeti, mojim izmučenim tijelom prošao je jedan nevjerovatan osjećaj zadovoljstva. Tako sam doživio i moj pad sa ivice jame. Od snage njegovog posljednjeg podmuklog udarca gotovo sam se presavio u struku, zateturao korak-dva naprijed, a onda je tijelo napravilo očajnički pokret unazad do ivice jame. Ono se samo bacilo u njeno grotlo. Počeo sam padati u bezdan ispod mene. Bio je to put do presuđenog, do umiranja koje sam tako iskreno želio kao što sam gore, poslije onog mog ludačkog smijeha, želio da se napijem vode.

Njegov posljednji udarac govorio mi je da u njemu više nema mržnje, ni osvete, ni želje da me ubije, čak. Ono čega je bilo odnosilo se na njegovu očajničku želju da se sve ovo konačno završi kako bi se što prija mogao vratiti kući i svojima ispričati kako krv na njegovim rukama, čizmama i svuda po odijelu pripada nekoj krvoločnoj životinji s kojom se morao boriti. A to ne bi zvučalo nimalo čudno, jer, on je bio lovac.

Dok sam padao, sve moje: događaji, slike iz života, uspomene, sve se u času pretvorilo u nešto što je pokrila potpuna bjelina. Nešto kao veliki bijeli plašt, sav prozračan, mehak i lepršav. Iako ubijen, osjećao sam da sam još uvijek živ. Umotan u bjelinu, htio sam se uhvatiti za nešto što je označavalo moj prošli život. Rukama sam grabio oko sebe pokušavajući da dohvatim nešto za šta bih se mogao pridržati ili, bar, na trenutak prizvati u moju prepolovljenu svijest neki detalj koji bi me samo na trenutak zadržao u onome što je ostalo na ivici jame.Uzalud. Kad je nestalo predmeta  i stvari koje su mi nešto značile u mom prošlom životu, na mene su počele nalijetati riječi nepovezane,  bez smisla i reda tako da je pokušaj odgonetanja njihovog značenja za moju sačuvanu polovicu glave predstavljalo pravu muku. Odlučio sam da ne mlataram rukama jer sam shvatio da time usporavam svoj konačan pad u spas. Opustio sam se. I tad je moje tijelo počelo brže padati, ali praviti i duže zastoje na tom putu. Mislio sam da ću se ugušiti kad se digao onaj vihor sa mirisom znoja moga mučitelja. Ali o tome sam ti već govorio. Gotovo da zaboravih pitati te da li još uvijek sumnjaš u ovo što ti govori mrtav čovjek koji još nije umro. Primjećuješ, također, da se i u muci dobro držim, zar ne? Govorili su za mene da sam koliko učen toliko hrabar čovjek, a i sam ti svjedočim da sam pročitao mnogo knjiga. A neke sam i sam napisao. O mojoj hrabrosti ne mogu govoriti. Pričali su, ne promišljajući dovoljno, da sam jedan od rijetkih koji je dosegao smisao konačnosti u poslu kojim sam se bavio. O tome mogu govoriti. I kazaću ti šta mislim o tome dok, evo, ležim u gomili kostiju u nepoznatoj mi  jami u koju sam bačen i dok očekujem da moje jadno tijelo na kraju dotakne nešto što se zove mir umiranja. Moram to odmah učiniti, jer, pitanje je da li ću za koji trenutak imati još uvijek za to priliku. Oprostit ćeš mi što ću posegnuti za još jednom pričom koju sam čuo onako kako ću ti je i ispripovijedati, jer osjećam da mi sve manje vjeruješ i da se moram vratiti na ono što je nekim  ljudima već poznato, a to bi moglo dati vrijednost i mojim riječima.

Evo, ovako. Nekad i negdje živio je jedan čovjek koji je od svih njemu sličnih znao najbolje crtati. Postao je slavan još za života, tako da mu u cijelom svijetu nije bilo premca. Ali došlo vrijeme umiranja.Umjetnik se oprostio od svih, uništio sav materijal kojim je slikao i legao da spremno dočeka smrt. Kad je zalajao pas, na vrata je nahrupio njegov najbolji učenik. Izvinio se učitelju što mu remeti mir i rekao da je došao s jednom jedinom, najvećom željom. I razgovor je počeo.

Učitelj: Čini mi se da nisi odabrao pravi čas da razgovaramo o onome što izjeda

 tvoju radoznalost.

Učenik: Svaki čas je dobar, ako je dobar onaj koji ti želi ugasiti radoznalost, tako si nam

             govorio, Učitelju.

Učitelj: Istina je, tako sam govorio, ali danas više ne mislim tako.

Učenik: Svejedno, Učitelju, ako želiš ja ću se povući.

Učitelj: Ostani, kad si već tu.

Učenik: Želim te pitati Učitelju: Zašto nam nikada nisi otkrio tajnu konačnosti u našem

             zanatu? Ne misliš li da bih ja kao tvoj najbolji učenik jednoga dana mogao

             dokučiti njen smisao i tako usrećiti mnoge koji se bave našim poslom?

Učitelj: U zabaludu vjeruješ. Nema tajne, upamti! Jer, ništa na ovom svijetu ne postoji

             konačno. Samo jednom sam u to posumnjao kad sam pravio portret

            Vojskovođe. Tada sam, slikajući ga, pomislio da sam konačno došao do

            mogućnosti kad nešto mogu naslikati u potpunoj njegovoj konačnosti. Njegovo

            lice, pri svjetlosti lampe, bilo je grubo i zastrašujuće, onakvo kakvim smo ga

            poznavali svi mi koji smo ga vidjeli. Dovršavao sam posao i mislio kako sam

            napravio najbolji portret do sada i da je nemogućnost spoznavanja

            konačnosti najgrublja laž. Unaprijed sam se radovao budućem uspjehu.

            Pravio sam posljednje poteze kistom kad mi pogled pade na njegovu sjenu na zidu

            Tamo je bilo sve  drugačije. Njegovo lice, na sjeni, bilo je blago i mehko. U

            trenutku sam shvatio  da je slika njegovog portreta najbliža onoj koja se nalazi na

            zidu. Pocijepao sam gotov rad i započeo novi. Samo sam preslikao ono što sam

            vidio na zidu. I stekao slavu, kao što znaš. Želim ti reći da  nema tvoraca, ima

            samo onih koji žele oponašati tvorački čin. Postiji samo jedan Tvorac i mjeriti se

            s njim to je zabranjeno. Posebno je to opasno u našem zanatu. Jer, na sudnjem

            danu tražit će se od nas da našim likovima udahnemo dušu, a mi to nećemo

            moći. To može činiti samo On-Stvoritelj i njemu jedino pripada da beživotnom

            udahnjuje život i da od ničega čini nešto. I zato ćemo ispaštati u najvećim

           mukama.  Što si dalje od opsjednutosti konačnošću u svom poslu, bit ćeš bliži

           Njegovoj Milosti.

Učenik više nije ništa pitao.Tiho se povukao. Dok je izlazio, Učitelju se učinilo da je kroz vrata izmigoljila zmija.

Evo, sad ću i završiti, jer shvatam da nimalo nije ugodno slušati o onome što te sve čeka, a čega se bojiš, posebno tebi koji si vođen svojom radoznalošću dobrovoljno pristao da poslušaš eho moje duše. Mogao bih ti još pričati i o tome kakvo sam olakšanje osjetio kad je moje tijelo dodirnulo dno jame i zašto sam, tek, četvrti dan ubio nju koja mi je s posebnim užitkom jela meso, a onda glodala kost natkoljenice na mojoj desnoj nozi.Od tebe zavisi da li ćeš me još koji put čuti, bez obzira koliko me smatraš nepozvanim u svom životu. Jer, ja jesam ubijen, ali još nisam umro. I neću umrijeti dok ne pronađeš jamu u koju me on je bacio. I dok me ne izvučeš iz nje i ne sahraniš. Sve dotle, moja duša pokušavat će napustiti moje tijelo, ali i sam znaš da u tome neće uspjeti. Kao što ničija do sada nije uspjela. Zato te preklinjem: Usreći me mojom smrću, što prije!

Ako to ne učiniš, smatrat ću te, s pravom, saučesnikom u mom ubistvu.

 

ABID JARIĆ (izvod iz biografije)

Rodio se u Duvnu ( BiH)1950. godine. U rodnom gradu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Od 1997. godine živi u Zenici. gdje radi kao profesor u Drugoj gimnaziji.

Lektor je u „Didaktičkim putokazima“, časopisu za nastavnu teoriju i praksu ( Zenica), suradnik u „ Našoj riječi“ (Zenica), „ Mostu“ ( Mostar) i „Prosvjetnom listu“ (Sarajevo). Jedno vrijeme bio je suradnik „Bosna pressa“ časopisa koji je izlazio u Frankfurtu.

Predsjednik  žirija na konkursu “Naše riječi “za najbolju novinsku priču (2009. 2010. 2011. i 2012.godine), ali i na konkursu “Napiši priču – uradi sliku”- konkurs za učenike srednjih i osnovnih škola ZE-DO kantona (2009. 2010. 2011. godine).

Na domaćim i međunarodnim natječajima za kratku priču više puta  nagrađivan.

Nagrada “Ulaznica” Zrenjanin- Srbija, Nagrada “Srebrenica”, Njujork – Sjedinjene Američke Države, Nagrada “Zija Dizdarević” Fojnica – BiH, Nagrada za kratku novinsku priču “Naše riječi” Zenica – BiH (dva puta), Nagrada na festivalu kratke priče” Zavičajne staze”, Berane – Petnjica, Crna Gora (dva puta),  Nagrada” Milutin Alempijević” Frankfurt – Njemačka, Nagrada  “Simha Kabiljo” Zagreb – Hrvatska, Pohvala “Kočićevo satirično pero” Čelarevo- Srbija (dva puta), Pohvala “Štrpci bez mezara” Prijepolje – Srbija, Pohvala “ Moravske tajne” Ćuprija- Srbija, uži izbor za nagradu “WHF” Široki Brijeg- BiH.

Zastupljen je u zborrnicima kratke priče: Balkansko pero – Sarajevo, Ulaznica- Zrenjanin, Godišnjak- Fojnica, Deset proljeća- Zenica, San Irfana Kovača -Zenica, Skopaljski Rabele – Gornji Vakuf/Uskoplje, Vetar po ocu – Frankfurt, Buđenje Bihora – Petnjica, “ Bihorski bluz”- Petnjica, Bar micva Bejahad – Zagreb, Kočićevo satirično pero”- Čelarevo, WHF Fanzin – Široki Brijeg.

Recenzije: “Sehara” autora Hamida Begića, Minhen (1995.), ”Golubica”, zbirka novinskih priča sa konkursa Naše riječi, Zenica (2011.), “Svjetlost istine” autora Husnije Krupića, Zenica (2013.).

Autor  triju knjiga: Podgradinske priče, Velika propunta (roman) i  Bijelo na crno (kolumne, članci i komentari).  Velika propunta našla se u najužem izboru za knjigu godine Zeničko- dobojskog kantona 2009. godine.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*