Abid Jarić: Čizme broj 47 (Milutun Alempijević 2012, Frankfurt – treća nagrada)

Filed under: Milutun Alempijević 2012,nagrađeni radovi,region |

cipela kamenjeJe li moguće?“, otkinu se hrapavo u njemu dok je stajao pred kućnim vratima i nijemo promatrao ono što se moglo vidjeti pod svjetlošću sijalce koja je žmirkala  na cesti udaljenoj stotinjak koraka.

„Jesam li zbog ovog došao da vidim svoju sramotu?“, siktao je čovjek pred zaključanim vratima vlastite kuće dok je snjegovita studen sve jače grizla razjapljenih čeljusti Grofovo nezaštićeno lice i ogromne šake u kojima su se grčili prsti koji su u ovoj zimskoj noći igrali neku svoju tajanstvenu igru. Najprije bi srednji prst snažno obgrlio palac tako da su kažiprst, domali i mali prst bili gotovo ispruženi. Srednji prst je nekoliko sekundi očajnički gnječio palac, a onda bi ga naglo otpustio tako da bi  oslobođen pritiska naglo iskočio što je za posljedicu imalo da su se palac, kažiprst i mali prst potpuno pružili i tako dali mogućnost srednjem i domalom da se još više ukrute. Šaka bi se tako ukazivala u svoj svojoj veličini o čijoj su se snazi već godinama ispredale  najnevjerovatnije priče u podgradinskom kraju. Govorilo se, a pritom je bilo i svjedoka , kako je ova šaka tamo negdje u dalekom svijetu bila jača od snage koja je pritiskivala drvenu oplatu na jednom gradilištu i prijetila da tonama zemlje zatrpa četvericu Grofovih drugova koji su se nalazili dolje u iskopu. Oni dolje, kasnije su pričali, kako su čuli dok su se brzinom munje izvlačili iz kanala, kako gore pod oplatom pucaju ljudske kosti, ali je Grof izdržao baš onoliko koliko je bilo potrebno da se ta sila kamena i zemlje obruši u kanal u kojem više nije bilo ljudi. Grof se, pričali su još, u posljednjem trenutku vinuo poput opruge, poletio zrakom i tijelom pao iza jednog betonskog bloka koji je bio jači od siline nadolazeće zemlje.

Odbio je ponuđenu nagradu svoga poslodavca, pozdravio se sa prijateljima na radilištu i otišao u drugi grad. Gazdu je zamolio da mu plaću pošalje na adresu koju će mu kasnije dostaviti, još su pričali u podgradinskoj dolini.

„E, bolje nisi ni zaslužio, Grofe“, tiho izgovori čovjek na pragu vlastite kuće u noći kad je i kamen pucao od hladnoće. Onda se ruka naglo podigla u visinu glave, šaka stegla u čvrst malj i krenula ka vratima. Je li moguće da je to ona ista šaka koja je tako elegantno dijelila sreću dvojici ljudi zakrvavljenih očiju za kartaškim stolom u Gluck- hoffu. To je bilo čuveno posljednje dijeljenje. Svi su gledali u tu šaku. Svi, oni koji su bili blizu stolu i oni koji su s pristojne udaljenosti promatrali „ partiju godine“ kako je već bila nazvana. Prsti su izmiješali karte takvom brzinom kakva se u Gluck- hoffu nije vidjela još od vremena čuvenog Čeha Jerga. Prsti desne ruke krenuli su ka lijevoj šaci, a onda zastali.

„Zašto je zastao? Rekao sam ti da će se predomisliti. Ipak, ulog je velik“, škripnuo je tiho glas u gomili.

„Ne govori gluposti. Ovaj se  u životu još ničega nije uplašio. Pogledaj ga kako je miran. On je đavo, a ne čovjek“, odvrati drugi glas.

„Tristo hiljada je puno, čovječe. Ovo je neviđeno. Jedan od ove dvojice će se noćas ubiti.“

„Grof se već ubio. On večeras dijeli karte da bi se vratio iz mrtvih. A ovaj drugi, Walter, i on je Gluck- hoff dobio za istim ovim stolom. I tada sam bio ovdje. Pogledaj moje nesreće da dvaput budem svjedokom partije godine.“

„Ja ovo ne mogu gledati, idem“, gotovo nečujno izusti jedan od ona dva glasa.

Prsti ogromne šake ponovo se pokrenuše i vrhovima dodirnuše ono što se nalazilo u lijevoj ruci. Ljudi prestadoše disati.

Prekosutra su lokalne novine objavile kako se u stanju duševnog rastrojstva ubio Walter Pilz poznati ugostitelj i bivši vlasnik Gluck- hoffa.

Silina udara bi bila poput groma da neka nevidljiva sila nije šaku zaustavila u trenutku kad su se vrata trebala raspuknuti na dva dijela. Šaka se blago spustila na površinu hladnog drveta, čovjek se malo pogurio u ramenima i da je neko promatrao tu čudnu figuru na kućnom pragu u noći kad je granje drveća pucalo od hladnoće, zaključio bi da se čovjek toliko iscrpio da nema snage da pokrene ruku i dohvati kvaku na vratima.

„Gavran je bio u pravu, svako kopa svoj vlastiti grob“, muklo jeknu u Grofu i figura se još više poguri pod strahotom tereta kojeg je ovaj čovjek nosio u sebi.“Tada mu nisam vjerovao kad sam ga posljednji put vidio dok je sjedio na Gavranovoj stijeni prije one strašne paljevine. A izgledao je potpuno miran kao da neće do slijedećeg svanuća odvesti sam sebe u grob.“

Gavran je bio jedan od onih ljudi u Podgradini pored kojeg je život prolazio nečujno. Sa svima je bio dobar, ni sa kim nije prijateljevao. Brinuo se za svoja tri sina jer im je morao zamijeniti majku kad je jadnica zamijenila svjetove na posljednjem porodu. Prošlo je i nekoliko dana, a sinu nije dao ime. Kad su ga neki radoznali pitali  zašto mu je dao ime Kulaš kad je to ime u tom kraju bilo namijenjeno konju, Gavran je samo slijegao ramenima i tiho mrmljao.

„Ime kao ime. Zašto bi neka imena bila za ljude, a druga za konje. Ako bi se samo po tome trebali razlikovati, onda je bolje da te razlike i nema.“

Kako su sinovi porasli, pozavršavali škole i zanate, to samo Gavran zna. Kad su i kako odlučili otići od kuće to je Gavranu ostalo nepoznato. „Jednostavno“, govorio bi Gavran, „otišli su tamo kamo ih je sudbina povela.“ Sinovi su prvih godina ponekad i navraćali. Kad su počeli brinuti o svojoj djeci, zaboravili su na oca. Godine su prolazile, a Gavran nije gubio nadu da će se čudo desiti. Da će se, bar, jedan od njih trojice vratiti. I otrgnuti oca od stijene koju su već svi nazivali Gavranovom. Ranim jutrom bi izlazio izvan grada, na raskrižje dvaju puteva u čijem centru se nalazila kamena gromada.Gavran se sve  više osamljivao.

Kad se pročulo da Gavran namjerava prodati imanje, javiše se i prvi kupci. On se još uvijek nećkao. Ljubazno ih je odbijao istim riječima: „Hvala ti što cijeniš mene i moju zemlju, ali zemlja se posljednja prodaje. Ona se ne može platiti nikakvim novcem ako nije muka.“ A onda, iznenada, prodade Podvornicu, livadu koju je put doticao u njenoj dobroj dužini. Dvanaest dunuma najbolje zemlje u Paljkovcu koju mu je žena donijela u miraz čuvao je za svoje sinove. „Svakom po četiri dunuma“, mislio je i nadao se, „pa neka budu blizu jedan drugom, najpreči je brat.“ Nekad su mu nudili pravo bogatstvo za ovu zemlju, a on nije ni pomišljao da je proda. A onda je prodade onom koji je najmanje nudio.

U Podgradini se govorilo: „Opet su Gavrana omađijali. Sihiru se još niko nije oteo.“

Ne prođe dugo, a Gavran prodade i kuću i preseli u šupu na komadiću zemlje okruženom sa nekoliko desetina stabala brijestova drveta.

„Vidjeli su ga“, puče glas po čaršiji „kako mu službenica u pošti ispunjava tri čeka sa novčanim uplatnicama na različite adrese. Službenica je pričala kako već odavno nije vidjela veću svotu novca.“

„ E, Gavrane, crni nesretniče“, jadikovao je Brico „ti im sve dade, a oni ni iza uha da se počešu. Ko može biti veći dušmanin od djeteta kad se dijete nađe hrđa. Najeo se nije čestito otkad ga ostaviše, rakiju nije popio kao čovjek, a vidi sad ovo. Ode kao prosjak živjeti u onu šupu na Duvnjakušinom rukavcu. Tako mu i treba kad je sav satkan od osjećaja , a ne od pameti kao sav njegov  rod.“

Jedne noći Gavrana je nešto probudilo, skočio je iz postelje, upalio lampu petrolejku, uzeo sjekiru i komad brijestova drveta i počeo tesati.. Jutro ga zateklo čilog i odmornog kao da je čitavu noć prespavao najzdravijim snom.U drvetu se mogla razaznati čovječija figura. Britva, zakrivljena čakija, među njegovim prstima zmijoliko je migoljila. Ravnala, pravila kosine. Izvlačila krajeve, dotjerivala sve dok trećeg dana na poleđini tom istom čakijom nije urezao riječi: Moj najmlađi sin Kulaš.

Dani su prolazili, a Gavrana nije bilo ni na stijeni ni među ljudima. Mogao se naći među desetinama figura izrezbarenih u brijestovu drvetu. Na poleđini su imale nevještim, krupnim slovima urezan natpis: moj drugi sin Hek; moj prvi sin Hak; moj otac; moja majka;, moja žena. Sve mrtvi i nestali, nijednog živog i bliskog u ovoj neobičnoj galeriji nastaloj u šupi na Duvnjakušinom rukavcu.

„ Najteže je, ipak, kad čovjeku bog pamet uzme“, govorili su u čaršiji.

Onog jutra kad se Grof spremao napustiti grad i otići nekamo daleko u tuđinu, buknula je vatra u brijestovom gaju. Sve se završilo za manje od jednog sata. Kad su prvi gasitelji pristigli, na mjestu gdje se nalazila Grofova šupa, na zgarištu su trnuli posljednji plamičci vatre.

„Ove lovačke čizmetine mjeri samo njegova noga, ničija druga. Sad spava na mom jastuku, tamo unutra s njom i ne sanja da ja sada stojim kao beskućnik na vlastitom pragu. Kud ne pustih da se ona zemljetina obruši i zatrpa i mene s njima? A zahvaljivao mi je Grbač kao da će mi biti dužnik čitavog života. Ustvari, rugao mi se, sad vidim, kad je ono govorio:

             Jedan si ti Grofe. Nije što smo zajedno odrasli, nego i drugi to kažu. Grof je to. Ima on u sebi nečega gospodskog kao niko drugi. I kad karta, karta na poseban način, kad hoda kao da zemlju ne dodiruje, a sve pod njim stenje i puca. Nikad ga niko nije vidio pognute glave. Svaka ti čast Grofe. Mislio sam da će ti snaga prepući pod onom silinom. Vidjelo se kako ti košulja puca na leđima kad su mišići počeli skakati kao janjci na livadi. Mi dolje već smo kukali: Gotovo je, neće izdržati! Kad si kriknuo: Šta čekate? Iskačite! Ne mogu više! ,vidjeli smo svoj kraj. Zemljetina, sva smrdljiva i teška od vlage, počela se surlati dolje u kanal. Oplata se razdvojila napola, ti si nekuda nestao, a mi više nismo bili dolje u iskopu. Svaki od nas je bio spašen, ali nije znao da li je onaj drugi živ. Rasuli smo se niz jalovinu kao dječiji klikeri.  Svako od nas se kotrljao svojom stazom spasa.“

Grof još uvijek nije mogao vjerovati svojim očima. Doduše u posljednje vrijeme uši su ga mučile povremenim zvucima koji bi prestajali nakon napora kojeg bi učinio da zadrži dah i da stvori pritisak u glavi koji bi otjerao te nesnosne šumove, ali mu se pred očima još nikada nije priviđalo. Sagne se i vrhovima prstiju dotaknu kožne kaiševe na  čizmama.

“Istina je, ipak“, prosikta.

Slušao je on da se Grbač vratio prije dvije godine i da obilazi tuđe žene po gradu. Ali, ovo što gleda ni u najgorem snu nije mogao sanjati.

“Zar da mi ovako vrati? A ja sam mu život spasio.“

Snaga kao krupna životinja riknu u njemu, kao onda kad je svoja leđa podmetnuo pod onu oplatu koju su pritiskale tone iskopane zemlje.Tijelo se nape u želji da proleti kroz zaključana vrata. I krenu.

Odjednom, neka nevidljiva čelična ruka obujmi Grofa oko prsa i ukoči ga u mjestu.Volja se rasprsnu, a snage, u času, nestade. Grof poče drhtati, iako mu se tijelo  u ovoj hladnoj noći neobično znojilo. Nije više bio ljut na njega nego na Malicu, majku njihove dvoje djece. Doduše, sedam godine nije dolazio kući, ali je  slao pare. Godine i poslovi koje je mijenjao učinili su svoje. Želja za kućom i porodicom sve više je tanjila, ali je obaveza i dalje ostajala. Svaka tri mjeseca slao je novac koji ih nije mogao puno usrećiti, ali je bilo taman toliko da ih odvrati od kucanja na tuđa vrata. Stisnuta Grofova šaka klonu i umorno se spusti do kvake na vratima. Hladnoća metala kao da vrati Grofa iz nekog polusna u kojem je sve do tada bio.

Nebo iznad Orlovskog vrha počelo se bijeljeti. Čaršija je još uvijek bila obavijena koprenom sna.

„Neka ih, nek’ im bude“, neko muklo uzdahnu u Grofu. „Možda je čula za Gretu pa mi ovako vraća.“

Sjenka se tiho odvoji od vrata i krenu ka dvorišnoj kapiji. Kad iziđe, još je dvjestotinjak  metara bahuljala, a onda sjede u auto. Motor se teško javi. Konačno  auto krenu ugašenih svjetala i nestade iza Gavranove stijene. Sa Duvnjakušinog rukavca oglasi se ptica rugalica. Još malo pa će svanuti.

Hladno jutro kasno je otvaralo kućna vrata u čaršiji. Ipak, ljudi su izlazili umotani u šalove i kape i nevoljko kretali u različitim pravcima. Na jednim vratima pojavi se ni dječak ni mladić, a gorostas. Širokih ramena, jakih nogu, krupnih šaka i velikih stopala. Činilo se da su mu i čizme broj 47 bile tijesne. Uputi se ka  kapiji.

„Majko“, pitomo se oglasi gorostas „u sandučiću je pismo koje smo poslali. Vratilo se. Pogledaj, poštar se jutros nešto dugo vrtio ispred naših vrata. Svuda uokolo je ugaženo.“

„Neka sine, neka. Mi ćemo opet pisati. Jedno će ga, ipak, naći. A ne znam šta bi poštar radio ispred vrata kad je sandučić na kapiji. Noć je bila hladna. Možda se neka skitnica sklonila od hladnoće. Ko će to znati.“

Mladić blago odmahnu rukom. Čvršće pritegnu kaiševe na  lovačkim čizmama broj 47 i zamaknu  iza kuće.

Izvod iz biografije

Rodio se u Duvnu  1950. godine. U rodnom gradu je završio osnovnu školu i gimnaziju.     Od 1997. godine živi u Zenici. gdje radi kao profesor  u Drugoj gimnaziji.

Lektor je u „Didaktičkim putokazima“, časopisu za nastavnu teoriju i praksu ( Zenica),  suradnik u „ Našoj riječi“ (Zenica),  „ Mostu“ ( Mostar) i „Prosvjetnom listu“ (Sarajevo). Jedno vrijeme bio je suradnik „Bosna pressa“ časopisa koji je izlazio u Frankfurtu.

Predsjednik  žirija na Konkursu “Naše riječi “ za najbolju novinsku priču (2009., 2010., 2011. godine), ali i na Konkursu “Napiši priču – uradi sliku” (2009, 2010, 2011. godine)

Na domaćim i međunarodnim natječajima za kratku priču više puta je nagrađivan. Nagrada “Ulaznica” Zrenjanin- Srbija, Nagrada “Srebrenica”, Njujork – Sjedinjene Američke Države, Nagrada   “Zija Dizdarević”Fojnica – BiH, Nagrada za kratku novinsku priču “Naše riječi”” Zenica – BiH, Nagrada na festivalu kratke priče” Zavičajne staze”, Berane- Petnjica, Crna Gora,  Nagrada” Milutin Alempijević” Frankfurt- Njemačka, Nagrada “ Simha Kabiljo” Zagreb- Hrvatska.

Zastupljen je u zborrnicima kratke priče Balkansko pero – Sarajevo, Ulaznica- Zrenjanin, Godišnjak- Fojnica, Deset proljeća- Zenica, Uskopaljski Rabele – Gornji Vakuf/Uskoplje, Vetar po ocu- Frankfurt, Zavičajne staze” Bihor 2012” Petnjica, Bar micva Bejahad- Zagreb.

Autor je triju knjige: Podgradinske priče, Velika propunta (roman) i „ Bijelo na crno“ (kolumne, članci i komentari).

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*